Alen Bjelopetrović: Ne volim te – jer sam žrtva svoje prošlosti.

Rekla si da me voliš. Nježno, povučeno, sasvim tiho. Jedne jesenje večeri dok je suho lišće šuštalo negdje iza nas, a oči bile uperene u sunce koje se gubi na horizontu. Zlatni i crveni tonovi okupali su ti lice i ja sam ti poželio reći istu stvar. Želio sam ti reći da i ja tebe volim, da te želim uz sebe, da nikada ne nestaneš iz mog života. Želio sam, ali nisam mogao. Nisam to osjećao, bar ne u tom trenutku. Umjesto odgovora, približio sam ti se i poljubio te. Zatvorio sam oči. Nadam se da si i ti. Jer da nisi, primijetila bi suzu koja je ostala negdje u kutu. Nikada se nije otkotrljala iz oka, no bila je tamo. Ta bolna uspomena na neke prije tebe. One zbog kojih ti nisam mogao reći to što si željela čuti.

Znala si da nešto nije kako treba. Znala si i prešutjela. I ja sam šutio. Trebao sam reći nešto. Bilo što. Bilo bi lakše. Manje bi boljelo i tebe i mene. Od tog dana boljelo je svakoga dana malo više, dok na kraju nije puklo. Samo smo čekali neizbježno. Nije se tu imalo što popravljati, jer ništa nije ni bilo pokvareno. Barem ništa među nama. Pokvaren sam bio ja. Potrošen, kao što još uvijek jesam. Izmoren, pregažen i potrošen. Zaista bih volio reći da te volim. Svim srcem i svom dušom sam te nastojao zavoljeti. Nisam uspio. Nisam mogao. Nisam bio spreman. Ne znam hoću li ikada biti sposoban ponovno voljeti.

Koliko god se trudiš ostaviti prošlost za sobom, ona će te uvijek dočekati iza ugla. Taman kada misliš da si spreman otvoriti novo poglavlje života i započeti novu priču, kuja od prošlosti će ti postaviti nogu. Zapet ćeš i rasuti se po podu koliko si dug i širok. Te večeri sam se rasuo po podu. Posjetila me prošlost i podsjetila zašto te ne mogu voljeti. Nisam to želio. Želio sam ta odvratna sjećanja ostaviti po strani, sakriti ih u neku rupu iz koje se nikada više neće probuditi.

Još ću godinama skupljati svoje ostatke rasute po putu života. Ponekad se pitam hoću li ikada više biti cijel, hoću li se uspjeti sastaviti. Ožiljci koje nosim na koži puno su više od brazdi na mom tijelu. To su još uvijek rane koje peku. Koje ne mogu dotaknuti bez da se trznem od boli. Ponekad mislim da sam ih uspio zaliječiti. Nehotice se leđima naslonim na zid prošlosti i zaplačem, jer tek i blagi dodir sjećanja ponovno otvara rane.

Misliš ponekad da je sve u redu i da konačno možeš odahnuti. Da si se pomirio s onim što je prošlo i da si se jutros probudio kao novi čovjek koji više nije okovan događajima koji su ga umalo uništili. Misliš to i prevariš se. I ja sam tako mislio. Sve dok nisi izgovorila te dvije savršene riječi. Riječi koje su mi trebale zagrijati srce i ispuniti dušu sjajem sreće. Umjesto toga preobrazile su se u strijelu s vrhom oštrim poput britve. Cilj im je i dalje ostao isti, i dalje su bile usmjerene u moje srce.

Ne, nisi ti za to kriva. Nisi mogla znati da me netko prije tebe potrošio. Riječi, kao okidači dozovu sjećanje površinu. Umjesto tebe u tom trenu vidim nju. Jednu i jedinu, voljenu i nikada preboljenu. Pokušao sam ju zaboraviti, uvjeriti samoga sebe da je gotovo i da tu nikada ništa ne može biti. Da, gotovo je, ali ja ne mogu. Ne mogu dalje. Koliko god se trudio i uvjeravao sam sebe da sam spreman dalje. Još uvijek ne mogu.

Ne volim je više i iskren sam kada to kažem. Ne mogu više zamisliti život s njom. Ne želim. Ipak, ne mogu dalje. Zbog nje. Ne zato što ju još uvijek želim, nego zato što nakon nje ni jednu više ne mogu voljeti. Ne mogu. Želio sam da ti budeš ta, koja će okrenuti nešto u meni. Nisi. Sumnjam da će ikoja druga to biti. Vidiš, još se uvijek sastavljam, no neki dijelovi slagalice su zameteni. Trudim se pronaći te dijelove sebe koji se skrivaju u blatu sjećanja. Možda ih nikada neću pronaći. Možda ću uvijek ostati nedovršen. Potrošen.

Znam da ništa od ovoga ne možeš shvatiti i da si na kraju u ovoj priči ti izašla povrijeđena. Znam i da je krivnja moja, jer sam se upustio u nešto za što nisam bio spreman. Mada sam mislio da jesam. Ali zaista, prošlost se ponekad vrati i ukrade neke djeliće naše osobnosti. Ne shvatimo to odmah. To izađe na vidjelo tek kada nam taj komadić, ta jedna puzala treba da sastavimo cjelinu. Bez nje ne ide. Bez tog sitnog komadića cijela se slika uruši. Ako se i ne raspadne, uvijek ostane rupa. Ta praznina koju može ispuniti samo ono što je predviđeno da sjedne na to mjesto. Samo ona. Ti nisi ona. Zato iz ovog izlaziš povrijeđena, a ja dobivam još jedan križ za nositi. Još jedno slomljeno srce. Nehotice, no to nije važno.

Naučio sam tako s vremenom jednu bolnu lekciju. Nesretnim slučajem i ti si ju naučila sa mnom. Nema puno stvari za koje mogu tvrditi da će se zasigurno dogoditi. Za jednu ipak mogu. Prošlost. Pokucat će ti na vrata kada se najmanje nadaš. Zaskočit će te taman kada misliš da si joj utekao. Taman kada skreneš u novo poglavlje dočekat će te u zasjedi i opaliti direkt. I nećeš se snaći. Nisam ni ja. Zato te molim, oprosti mi. Ja to nisam učinio svojevoljno. Ja sam samo žrtva svoje prošlosti.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete