Nek to rade unutar svoja četiri zida…

Točno se sjećam tog dana. Imala sam 17 godina i po prvi put u životu sam se počela osjećati i izgledati si kao žena.

U domu mojih roditelja, u našoj kupaonici, spremala sam se za izlazak. Izašla sam iz kade i oko svog mokrog tijela, na kojemu sam počela primjećivati i cijeniti svoje obline, zavezala ručnik. Drugim ručnikom sušila sam svoju dugu plavu kosu kad sam na vratima čula kucanje. Pretpostavivši da je to moja sestra, otvorila sam vrata i zastala kad sam ugledala lice sestrinog prijatelja.

Bio je to dječak od 14 godina koji je često dolazio kod nas i bio sestrin dobar prijatelj. Zbunjeno sam ga pogledala i čvršće rukom pridržala ručnik oko svog golog tijela. „Ej, Anita“, rekao je, „što radiš“, pitao me gledajući me ravno u oči. „Pa, evo, taman sam mislila osušiti kosu“, rekla sam začuđeno. On me i dalje gledao u oči i tiho je rekao: „Jako ti je lijepa kosa. Sviđa mi se. Jel te mogu gledati kako sušiš kosu, molim te? Neću te gledati ni ništa, samo da vidim kako si radiš frizuru, znaš jako me to zanima, a nemam gdje vidjeti tako dugu kosu izbliza.“ I dalje me gledao ravno u oči, ni sekunde nije spustio pogled. Ne sumnjajući u njegove motive, otvorila sam vrata i počela sušiti kosu.

On je sjedio na dasci zahodske školjke i gledao me. Svako toliko bi uzdahnuo i rekao: „Ah, kako imaš lijepu kosu“. Niti jednom nije pogledao drugdje, zaista je gledao samo u moju kosu. Za par minuta se ustao, protegnuo i izašao van. Nasmiješila sam se i pomislila kako je neobičan.

Volio se družiti s djevojčicama, gledati kako djevojke rade frizuru i žensko tijelo omotano s ručnikom nije ga zanimalo. Prošle su godine dok on nije „izašao iz ormara“ i obznanio ono što se znalo dok je još bio malo dijete – da je gay. Znala sam to. Svi smo to znali. Moja sestra, moji roditelji. Valjda ga zato tata i nije izbacio iz stana kad sam ga pustila u kupaonu. Njegovu seksualnu orijentaciju, koja je tad bila tek u naznakama, nismo komentirali, već smo je prihvatili takvu kakva je, kao prirodno stanje jednog dječaka.

Da, rekla sam prirodno stanje. Ovo je tema o kojoj imam snažno izraženo mišljenje i jedna od rijetkih u kojoj slabo ili nikako slušam ili pokazujem razumijevanje za suprotna mišljenja.

Ali mi smo liberalni. U čemu ja vidim priču da netko ima suprotno mišljenje kad je najrašireniji stav većine Balkanaca da ih nije briga što „pederi“ rade u svoje četiri zida, samo neka to ne pokazuju pred svijetom. U prijevodu: kad su već degenerični, nenormalni i bolesni, neka tu svoju bolest ispoljavaju daleko od očiju javnosti. Ali mi smo liberalni jer trpimo pedersku boleštinu, jer ih tako liberalni nismo sve zatukli.

Našoj dobroti i širini mišljenja, eto, nema kraja. To je sigurno razlog zašto hrpe policajaca moraju osiguravati svaku gay paradu. Već čujem Balkan kako glasno govori da šta se imaju trošiti državne pare na osiguravanje pedera. Da se pederi ne „prošećavaju“ ne bi ni bilo potrebe da se organizira osiguranje. I opet, još jednom, ispravnim se pokazuje balkanski stav da bi „te stvari“ pederi zaista trebali raditi unutar vlastita četiri zida.

A što je sa svima nama ostalima? Bismo li mi voljeli živjeti i biti svoji samo unutar četiri zida? Ja ne znam koliko vi homoseksualaca poznajete, ali većina od njih je ista kao i mi. Ne žive promiskuitetno, ne oblače se u žene, ne mašu okolo pomponima i ne afektiraju dok im iz našminkanih usta izlaze novosti s posljednjih modnih revija u Parizu. Ne biste ni prepoznali da su „pederi“. Ali znato što? Da mašu sa svim pomponima, hodaju na štulama obučeni u šarene boje, mene nije briga. I ne mislim da živjeti samo unutar svoja četiri zida.

Ne tako davno i žene su bile prisiljene izaći na ulice i obraćanjem pažnje javnosti na sebe senzibilizirati mase na svoje probleme. Pa što mislite zašto su nekad žene, a danas pederi na ulicama? Zato jer od obijesti ne znaju što će sa sobom pa su odlučili bahatiti se i mahati svojim pederskim/ženskim pravima?

Što mislite da je lako izaći na ulicu, hodati i skretati pažnju, mržnju i podsmjehe na sebe, samo zato jer se nadaš da ćeš tim činom barem malo utjecati na javnost kako bi bio prihvaćeniji? Što mislite da je lako slušati kako su homoseksualci bolesni, nenormalni, kako je to neprirodno? Da je lako znati da zato što si „peder“ na Balkanu ne možeš biti roditelj, da se većinom moraš skrivati ili barem otvoreno ne pokazivati, da si osuđivan, ugnjetavan, omalovažen…

Ja ne. Zato jer se uvijek sjetim njega. Tog malog dječaka koji ni sam nije bio svjestan da je gay, a to je vrištalo iz svake njegove pore. Je li si on to samo umislio ili je možda, ali samo možda, on rođen takav? A ako je rođen takav, bi li trebao prihvatiti sebe i pokušati živjeti normalno, iako ga okolina uvjerava da nije normalan ili glumiti, zasnovati obitelj i imati nesretnu, isfrustriranu ženu i svaki dan lagati samome sebi, djeci, roditeljima… i tako cijeli život. Cijeli život osjećaja da si manje vrijedan i da ono što osjećaš kao prirodno takvo nije. Zato jer je netko tako rekao. Zato jer je Balkan tako rekao.

Ako imate nekoga koga jako volite, a gay je, sve vam je jasno. Jasno vam je koliko slobode i radosti življenja im donosi prihvaćanje činjenice da su gay. I koliko im je teško bilo prihvatiti samoga sebe i činjenicu da su „drugačiji“. Uglavnom se ne radi o nametanju svog životnog stila, dapače, ali isto tako, oni se toga ne srame. Žive normalno, poput nas. A znate što? Ni nemaju se čega sramiti! Sramiti se mogu i trebaju svi oni koji bi ljude s osjećajima, dobre, drage, ljubazne, uspješne, zabavne – osudili samo zato jer imaju drugačiju seksualnu preferenciju od naše.

O ovoj temi ću pisati još. Zbog svih onih u mom životu koje obožavam. I koji su, gle slučaja, unatoč tome što su „pederi“, jedni od najboljih ljudi koje sam ikada upoznala. A to nije malo – biti najbolji. Zar ne?

Sve vas ljubi liberalna Anita.

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete