Bol smaragdne boje

Nadam se da će nam biti dobro!” – gunđala je A., spremajući stvari u kovčeg.

“Potpisujem!” – skeptično sam potvrdila.

Nakon naporne sezone prepune interakcije s neurotičnim turistima koji su urotnički salijetali baš našu agenciju, spremale smo se na godišnji odmor, upravo napuštajući naš simpatičan djevojački stan.

Bacivši jakne na stražnje sjedalo, rukama sam obuhvatila mjenjač automobila te krenula cestom prema Grad Kojemu Luka Oduzima Dušu. Nastavile smo cestom koja vodi prema Smaragdnoj Zemlji. Krš oko nas odavao je oštrinu, budeći u nama neka prošla vremena u kojima čak nismo ni živjele.

A. je sa strahopoštovanjem promatrala stijene, istovremeno žustro mijenjajući radiostanice, koje su se sve više gubile, što smo dublje ulazile u pustoš i krš.“Ponekad pomislim da ovo kamenje ima više duše nego čovjek. Ove su stijene svjedoci tisućama godina, bezbrojnim sudbinama! I ništa ne može umanjiti njihovo postojanje.” – govorila sam.

Joj, daj se normalno izražavaj!” – smijući se, A. se narugala mojoj poetičnosti, pružajući mi vrećicu bombona od mentola.

Čovječe, što ako nas na granici pričekaju neki pospani, polupijani policajci?!” – pitala sam preneraženo.

Ja se više bojim birtija. Sasuti će nam nešto u piće, dok ćemo mi biti zauzete gaženjem degenerika zaspalih pod šankom. Kvragu, podsjeti me zašto smo odlučile slobodne dane provesti u Smaragdnoj Zemlji!” – mrštila se nudeći mi integralni keks, očito smatrajući da bi mogao poslužiti kao sedativ.

“Zato što nam nije bilo važno kamo ćemo otići. Bilo je važno samo da odemo. Da pobjegnemo.” – odsutno sam odgovorila, osjetivši na sebi prijateljičin pogled.

Nakon nekoliko minuta provedenih u šutnji, vozile smo cestama druge zemlje. Promatrala sam okolinu. Osim neobičnih naziva mjesta kojima smo prolazile, sve je bilo isto – ista bjelina kamena, ista smirenost i oštrina krša, isto modro nebo. Da sam na obzoru ugledala more, zaklela bih se da sam još uvijek u našoj zemlji. A gdje je On?! Naljutila sam se na izdajničku pomisao koja me vratila Njemu, na trenutak izgubivši kontakt sa stvarnošću. I baš kada su mi se glavom počele vrzmati neželjene misli, s naše desne strane pružila se rijeka, smaragdne boje. Nevjerojatno mirna i nestvarno zelena, kreirala je put među stijenama, odražavajući njihovu ljepotu i monumentalnost.

Stani nakratko! Želim udahnuti čaroliju!” – zahtijevala je A.

I doista, složile smo se, bistrina rijeke koja graniči sa stvarnošću izbrisala je sve što smo navodno znale o ovoj zemlji kao što vjetar briše slova u pijesku.

Izgubivši se u smaragdnoj vodi i svaka bijući svoje bitke, nismo primijetile spodobu s naše desne strane, dok nam nije prišao sasvim blizu. U kratkim poderanim hlačama kariranog uzorka, nekada očigledno bijele boje, u crnoj majici i sa smradom koji je grozničavo odražavao njegovu nesreću, penjao se preko ograde, spreman skočiti u rijeku.

Daj, kuda ćeš, jesi ti normalan?!” – zaviknula sam u panici.

Pogledao me ležerno, sivih očiju krvavih od alkohola, a onda mi ponudio bocu čudnog crnog sadržaja: “Hoćeš malo?!”

Susrevši njegov pogled, naša su lica postala bezizražajna, bijela poput mramora. Tišina je bila teška kao stijene ispred nas. Koraknula sam unatrag, zabivši se u A. Naš se pridošlica nasmijao. – Oprostite, moje dame, bit će da je momak koji cijeli život pleše na rubu nedostojan vašeg društva. Ionako, ja sada idem. – ponovno se spremao skočiti. U stanju u kakvom je bio, zasigurno bi se utopio.

Daj, stani, jebote, što ti je?!” – vikala sam suznih očiju, ni sama shvaćajući zašto se grozničavo borim za život potpunog stranca.

Naljutio se. – Mala, koji je tvoj problem?! Ja moram ići! – kimao je glavom. – Nemam više snage uveseljavati curice. Idem. Tamo. – ushićeno je pokazao u neodređenu točku niz rijeku. – Znaš – šaptao je, teturajući od tekućine kojom se trovao. – Moram ići da joj kažem da je ludilo zbog gubitka naše Ljubavi jedino što još posjedujem. Da mi je značila previše da bih se znao nositi s njom. – Zatvorio je oči. – Nikada joj nisam rekao kolike sam noći preležao sâm, pitajući se gdje je. Pretpostavljajući da me mrzi. Pitajući se sjeća li se trenutaka kada se činilo da jedno u drugome pronalazimo dom. Volio sam ja nju. Jedina me poznavala i samo s njome, Ljubav se činila laganom, prirodnom. Moram joj to reći, djevojke. – uvjeravao nas je, staklena pogleda koji kao da je gledao kroz nas.

Bljedilo i nevjerica ispreplitali su se s riječima momka kojemu nije bilo više od trideset godina. Riječi su sablasno lebdjele zrakom ponad naših očiju. Nastavio je pričati, ponovno s raspoloženjem na granici histerije i ushićenosti – Žurim ja sada. Idem našem djetetu. Nisam ga još upoznao. – krvave oči obgrlile su suze. – Sama se nosila s time. – Tišina. – Izgubila ga je. Naše me dijete sada sigurno gleda. – naglo je podignuo pogled prema nebu. – Idem ja sada. – rekao je, skočivši u vodu i žustro plivajući prema točki za koju je samo on znao gdje se nalazi.

Potresena, A. je prozborila: “Misliš li da bismo ovo mogle prepričavati kao doživljaj s putovanja?!”

Grozničavo se boreći da suze ne prijeđu preko mojih trepavica, gledala sam u njezino lice, prozirno poput vode koja nas je nekoliko trenutaka prije toliko očaravala:  “On… Podsjeća me na… ”

Znam” – rekla je, obgrlivši me jednom rukom. – “Ja ću nastaviti vožnju.”

Kimnula sam.

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete