Život sačinjen je od zvijezda

Još jedan dan i još neke luke ispred. Gledam se u ogledalo dok vežem kosu i stavljam šminku da zamaskiram podočnjake i umor. Šteta što neki ljudi tako ne mogu zamaskirati dušu, jel da? Posle petnaest dana konačno sam ponovo pod nogama osjetila zemlju. Travu pod tabanima. Nebo iznad glave. Vazduh u plućima.

Ponta Delgada. Malo ostrvce, prelijepe arhitekture, zanimljive istorije. Zapravo, nije mi do istorije ni bilo. Bilo mi je do zemlje. Do neba. I kiše. Uzeli smo turističku turu kroz gradić, sat vremena i negdje između smo stigli na najvisočiju tačku. Stara crkva koja se otvara samo jednom u godini i to 1. januara. S tog mjesta pogled je za umrijeti. Stajala sam na travi, bosonoga i gledala u prizor ispred sebe. Sjetila sam se Njega i Nostalgija me zagrlila.

Pomislila sam i na roditelje, na sestru i njenog klinca, na najboljeg druga. Sve mi je zafalilo, ali prvi put za ova dva mjeseca nije bilo tuge. Pogledala sam ogrlice mojih maca na ruci i vratila se horizontu. Bilo mi je jasno da sam zbog ovoga tu, na obali ostrva na koje ko zna da li ću ikad više kročiti. Svi oni trenuci zbog kojih sam htjela odustati na toj zemlji su dobili smisao.

Previše sam se toga odrekla da bih bila tu. Ogrlice na ruci su mi svakodnevni podsjetnik na to. On mi je podsjetnik.

Stajala sam na toj nakvašenoj zemlji pretačući tugu u osmijehe. Čula sam jednom da nema smisla u putovanjima i otkrivanju svijeta. Meni je Raj kad sam uz Njega. I svijet je ljepše mjesto kad me drži za ruku. Ali tu sam na stranoj zemlji, raširene duše da u nju primim tajnu za kojom tragam. Poželjela sam da je uz mene tu, da može da udahne slobodu koja se zaglavila u vazduhu. Miris kiše i soli pomiješan sa radosti.

Raširih i ruke i pomislih “Vrijedilo je”. Uplašila me ta linija na horizontu. Na tren sam pomislila da više nisam ista. Negdje u meni nešto se mijenja, neki novi oblik nastaje u srcu, nova emocija, a nisam još sigurna šta je to. Promijeni te život ovde na brodu. Promijeni te svijet. Ostaneš isti, a opet nisi ti više. Počneš da puštaš ljude blizu sebe, smiješ se, a opet nedostaje ti sve što si bio.

Plaši me da li ću ikad više moći da pripadam zemlji sad kad sam srce uronila u so. I kad korijenje pustim jedan dio će nedostajati, u to sam sigurna. Suza nemam. Šta ako i soli nestane? Spakovala sam trenutke na taj dan u slikovnicu duševnih ljepota, obula patike i ponovo zakoračila u I95. Povratak poslu i ranom ustajanju.

Pred spavanje razbacam razglednice iz Ponta Delgade i pomislim na sve one ljude koji skupljaju cipele i namještaj i koji nisu osjetili ljepotu trenutka. Od toga se živi. Toga želim da se sjećam. Od uspomena hoću da živim, kad se jednom povučem u snove i mir. Od Njegove ljubavi i putovanja u dvoje. Ili četvoro; svejedno je.

Raste u meni neko novo drvo. Raste u meni neka Nova Ja. Osjećam drugačiju krv. I dalje mi sve nedostaje, ali ne boli. Živim sa izborom koji sam napravila. Možda nije najbolji, ali je moj i danas sam sigurna da će narednih šest mjeseci donijeti nove i drugačije zvijezde u moje oči. Jer šta je život ako ne gomila izbora u koje zvijezde ćeš gledati.

Selma Šljuka

Komentari

Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete