Dnevnik malogradske cure: Egzistencijalna kriza dvadesetih ili pravo da si skrojiš život po mjeri

Za jednog redatelja, koji mi je rekao da dijalozi mojih scenarija nisu „živi“. Trebalo mi je dvije, tri godine da shvatim što si htio reći no beskrajno ti hvala na iskrenosti. Kada bi više ljudi slušalo konstruktivne kritike, napokon bismo mogli krenuti prema naprijed.

Poglavlje 0: Egzistencijalna kriza dvadesetih ili pravo da si skrojiš život po mjeri

Što znači biti mlad? Ispravak, što danas znači biti mlad u Hrvatskoj? Definicija mladosti promijenila se, dobne granice su joj se proširile, a sadržaj izvrnuo. Mladi smo do trideset i neke pa tako do trideset i neke živimo s roditeljima. Jedni viču na nas zbog toga što se navodno bojimo preuzeti odgovornost i NAPOKON zakoračiti u taj strašni svijet odraslosti, a drugi su svjesni realnosti koja puno mladih u takvim okvirima drži. Svjesni su zašto je tako. Svjesni su i zašto se bojimo. Jer da, naravno da se bojimo. Tresemo se. Situacija je takva da nam se strah servira na svakom koraku. Strah za vlastitu egzistenciju. Strah od toga da nećemo moći platiti račune, strah od toga da će nas najmodavac nenadano izbaciti iz tog pljesnivog stana koji smo jedva uspjeli dobiti s crkavicom koju netko naziva plaćom. Strah od toga da ćemo se zaljubiti i poželjeti imati djecu jer tko će tu djecu obući i školovati. Kako ćemo toj djeci reći „evo živite u ovom paklu straha i sivila“.

Jer, oprostit ćete mi na onom što ću upravo reći, čak i unatoč tome što postoje mjesta na kugli zemaljskoj gdje se ljudi bore s drugim i gorim problemima, ne mogu pobjeći od korištenja tog pojma pri opisu onoga s čime je suočena ta mladost.

Trebali bismo biti poletni, u najproduktivnijim godinama života, potentni, provokativni, skloni riziku i promjeni, puni ideja i prkosa da ih ostvarimo, ambicija i želja, realnih i nerealnih. Trebali bismo se boriti i željeti iskusiti život u svom njegovoj punini, htjeti iskušati sve njegove sokove. Penjati se i padati, smijati se i vrištati od boli i razočarenja, slaviti uspjehe, slaviti naučene lekcije. Ići dalje. Rasti, razvijati se. Vidjeti boje. Trebali bismo osjećati da imamo pravu na sreću i da je ta sreća dostupna. Da negdje postoji i da imamo pravo barem pokušati skrojiti život po svojoj mjeri.

Ne želim s 27 godina živjeti sa svojim roditeljima. Ne želim raditi posao od kojega mi se povraća i za njega primati crkavicu. Ne želim se svako jutro buditi s kiselinom u želucu i sivom misli u glavi. To nisu i ne bi trebali biti nerealni zahtjevi i život u snovima. Ali tek kad ih tako počnemo doživljavati, kao nešto na što imamo pravo izboriti se i preuzmemo odgovornost za sebe i svoje odluke, tada smo spremni da taj film koji smo si zabrijali u glavi slijedimo bez obzira na zvukove koji nas ometaju sa strane. To je jedini način na koji uopće možemo doći do željene destinacije.

Kroz svoje sam dosadašnje životno putovanje i ovu dinamičnu novinarsku profesiju koju obožavam upoznala toliko divnih ljudi, ljudi s različitim, ali opet vrlo sličnim pričama. Ljudi koji su me iznenadili, koji su mi otvorili pogled u nove svjetove i time me indirektno usmjerili ka ovome što radim danas i onome što jednog dana želim biti.

F. Scott Fitzgerald, jedan već davno pokojni frajer, najpoznatiji po svom romanu Veliki Gatsby, rekao je da pisci ne misle da imaju nešto za reći. Oni imaju nešto za reći. Neka drugi procjenjuju koliko ja jesam ili nisam „pisac“ (hrvatski jezik nažalost nema odgovarajući prijevod za ono što se u engleskom jeziku naziva writer), ali ono u što sam sigurna je da imam nešto za reći i osjećam veliku potrebu da to kažem i uz pomoć svojih suradnika, kojima se beskrajno zahvaljujem što su prihvatili sudjelovati u ovom projektu, vizualno pokažem. Želim to reći ne samo radi sebe već i za sve one čiji se glas teško čuje, za sve one koji propitkuju trebaju li i smiju li pustiti svoj glas. Za one koji sumnjaju u važnost i vrijednost tog glasa. Koje je možda netko uvjerio da nisu bitni i da ne trebaju previše očekivati od sebe ni od života.

Kroz ovaj projekt želim podijeliti ono što sam naučila i važnije, ono što još uvijek učim. Jer to je proces koji nikad ne prestaje, a kad završimo s jednim stubištem, odmah se nađemo pred nekim novim koje valja savladati.

Kad sam kao mala razmišljala o tome što ću reći kada mi budu dodjeljivali Oscara, prva rečenica, koja se ni u današnjoj inačici govora nije promijenila glasila je: Everybody told me I couldn’t get it. But I did.

Ovog Oscara nemojte uzeti doslovno, može taj zlatni kipić predstavljati bilo što što ste si zacrtali, a netko vam je rekao da ne možete dobiti. Da niste dovoljno vrijedni, dobri, sposobni. Da niste dovoljno posebni da baš vi budete oni koji će uspjeti. Ne treba živjeti u snovima već realno kročiti put prema svom cilju, ali ljudi koji vam takve stvari govore u velikoj većini situacija izražavaju frustraciju zbog toga što oni sami nisu imali potrebne cojones da kroče tim putem. Ne radi se o tome jeste li vi dovoljno talentirani ili niste, devedeset posto cijele priče čini rad. Mukotrpni rad i suočavanje sa svakim aspektom sebe. A to nije popločena i jednosmjerna staza.

Da vas uvodom ne zavaram, Dnevnik malogradske cure nije samo priča o kontekstu u kojem se nalazimo i karijeri, priča je to o životu, mladom životu koji je odlučio prestati biti fraza koja se koristi samo u političke svrhe. Dnevnik je priča o iskustvu, autentičnom i proživljenom koje ću vam tako pokušati i prenijeti. Radi se o priči za koju osjećam da je moram iznijeti vani. O energiji, često destruktivnoj i procesu koji je pretvara u onu konstruktivnu – priča koju svi ponekad trebamo čuti. Da vidimo kako u svojim bitkama i dilemama, kočnicama i eksplozijama nismo sami. I da puno toga možemo naučiti jedni od drugih, ako se samo malo otvorimo, sebi i onome što nam drugi mogu reći o svojim iskustvima.

Ovdje se radi o stvarnosti, uz malo fikcije (nemojte smetnuti s uma da sam ja ipak filmsko dijete i da moj mozak često radi u kadrovima, spajajući ih putem asocijativne montaže). Radi se o perspektivi pripovjedačice koja je ujedno i junakinje priče, a ne o objektivnom novinskom članku ili dokumentarističkom zapisu. Junakinja, koja je ponekad i antijunakinja mlada je žena u drugoj polovici dvadesetih godina, koju netko kada je vidi za dobrih dana i bez šminke može nazvati djevojkom. Ona je živo biće s kucajućim srcem i kreativnom glavom. Mišljenju koje iz te glave proizlazi, koje mora biti izrečeno i uobličeno u nekoliko formi, nekoliko paketa koji su tu da podraže osjetila. Da pokrenu neku reakciju. A možda da se prema tome snimi i neki film, tko zna? Granice su nešto što ova djevojka spremno, ali tek iskušava.

Ono što slijedi priča je o sedam prekretničkih mjeseci života te junakinje, događajima koji su joj protresli svijet i natjerali je da propita sve što je dotad poznavala. Događajima i reakcijama na događaje koje su slomili njen dotadašnji identitet i natjerali je da krene ispočetka. Priča je to o iskustvima, osjećajima, idejama i ljudima, strahovima i suočavanju s istima. Teškim periodima i još težim odlukama, svjetlu koje se uvijek pojavi u tami, ako smo ga voljni ugledati. Slamanju i ponovnoj izgradnji, prihvaćanju zakonitosti svemira i najteže od svega, prihvaćanju sebe.

Priča započinje u izrazito vrućem srpnju, junakinjinim dolaskom na ljetovanje u mali grad u kojem je odrasla, ali iz kojega je jedva čekala otići, tada jednako kao i sada. No ovoga puta svemir je imao drugačije planove, a ona je odlučila zaigrati s kartama koje joj je ponudio.

Izabela Laura


Foto: Mario Ivanković
Grafički dizajn: Marija Nikolić

Komentari

Izabela Laura

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete