Bojim se vjerskih fanatika, mislim da je nešto previše zlokobno u ljudima koji ne poštuju svetost života i svako svoje zlodjelo opravdavaju Njegovim imenom. Bojim se onih koji su nespremni iskusiti život, jer žive po strogoj dogmi vjere, koji su toliko fokusirani na svoju ispravnost da se ne libe zgaziti drugog. Sve u ime Boga, sve u ime svoje ludosti.

Dođeš na svijet i ne znaš ništa, ali voliš sve. Uče te da pripadaš nekom narodu, govoriš neki jezik, pripadaš nekoj religiji. Uče te da jedne voliš, druge mrziš, treće odbacuješ. Uče te da se klanjaš ili križaš. Uče te o ratovima koje nisi vodio i kako da mrziš sve one sa suprotne strane. I odjednom postaješ čovjek koji živi u nekoj zemlji, govori neki jezik, vjeruje u nekog Boga i mrzi, a uopće ne zna zašto.

Jednom sam već pisala o vjerskim fanaticima i nekako osjećam da sam ostala nedorečena. Sad čitam sve te novopronađene vjernike, koji su otkrili Boga, i naježim se. Toliko su uvjereni da su ispravni u nametanju svog mišljenja da više nemaju granicu. Na stup srama stave svakog tko se usudi živjeti, tko se rastane, tko se ne želi vjenčati u crkvi, tko se bori za pravo pobačaja ili još gore, javno rastezanje imena žena koje su morale pobaciti. Prozivanje homoseksualaca, izrugivanje ženama koje su pretrpjele mobing i seksualno zlostavljanje i još mnogo, mnogo ružnog. Ponekad se pitam gdje su svi ti veliki vjernici kad se treba boriti za nečija prava? Kad nekoga izbacuju iz njegovog doma ili kad se skupljaju donacije za liječenje nekog djeteta?

Nema ih. To prepuštaju nama grešnima. Za to su očito presveti.

Odgajana sam u katoličkom duhu, vjera mi je važna, ali mi je važan i zdrav razum. Znam razliku između Boga i čovjeka i još više mi je jasno da nijedan čovjek nije bez grijeha, niti ima pravo drugog osuđivati. I zbog toga se s pravom pitam, koja je razlika između serijskog ubojice i vjerskog fanatika koji baci bombu na nevinu djecu?

Nema je. Obojica su psihopati, njihovi razlozi izmišljeni, a njihov Bog – samo apstraktni pojam. Jer oni s Bogom nemaju veze.

Kad netko upitnog morala i promiskuitetnog ponašanja odjednom pronađe Boga i postane toliko “pravedan” da proganja sve i svakog i svakog osuđuje, pomislim kako je samo jedan obrazac ponašanja zamijenio drugim, kao ovisnik koji je s jedne droge prešao na drugu i u svom deliriju ne može rezonirati. Samo uporno traži novi fix.

Ne znam jesu li mi strašniji oni koji su cijeli život trpjeli ispiranje mozga i “učenje” da trebaju zemlju pročistiti od grešnika, pa onda jedva dosegnu punoljetnost i raznesu i sebe i sve prisutne bombom, ili su mi gori oni koji odjednom pronađu vjeru pa su spremni učiniti istu stvar? Ili u toj svojoj novopronađenoj vjeri postaju toliko glasni, da zagluše svijet oko sebe.

Usprave se i stanu na govornicu pa drže moralne govore. Upiru prstom i prozivaju. Opominju i javno nabrajaju. A naivci im plješću.

Pitam se, gdje je svetost u tome? Gdje je tu Bog? Nema ga, jer kad ga zaista osjetiš nemaš se potrebu nadimati, nemaš potrebu osuđivati, prozivati i drugog činiti manjim i bezvrijednim. Nemaš potrebu držati govore, nemaš potrebu prozivati. Tvoje je srce puno suosjećanja i razumijevanja. Onog ljudskog, s kojim se svi rodimo ali ga mnogi kroz život šutnu.

U sjenu kroz sve to padaju oni koji istinski kroz životne nevolje osjete Njegovu prisutnost, koji se iz korijena promijene i žive drugačiji život. Ali njih nećete vidjeti na govornicama i neće puniti novinske stupce. Oni će nastaviti živjeti mirno i samozatajno, bez da ikog osuđuju i u ikoga upiru prstom.

Na kraju zaključim da religija i vjera nemaju veze jedna s drugom, jer prva je umrljana s previše krvi, a druga pojam koji mnogi ne razumiju. Bog? On je negdje ponad toga, zgrožen spoznajom što su mnogi činili i čine i-dalje u Njegovo ime.

A ja? Samo sam obična žena, malena i grešna, bez prava da sudim. Time sam rekla sve.

M. Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.