Nela Baričević: Prestani (se) čuvati za posebne prilike…

Je li svijet iskočio iz svoje putanje, ili smo to ipak mi? Sve mi se više čini ovo drugo, a iz vrlo jednostavna razloga. Čuvanja za posebne prilike. Živimo tako da se čuvamo za neke sretnije dane, umjesto da ih sami stvaramo. I sebe i sve što posjedujemo, a posebno nam je drago.

Skladištimo najdraže nam komade odjeće koje smo dobili na poklon za kojekakve godišnjice, obljetnice i rođendane. Na najdonju policu spremamo najudobnije nam cipele, a za koje smo ispeglali karticu na nekoliko rata. Najljepše kapute vakuumirane spremamo za kakve svečane večere i odlaske u kazališta. A nikad se ne dogode. Ni svečane večere, ni kazališne predstave.

Ma što će nam ionako? Sami smo sebi glavni glumci i publika. Sami smo sebi i osoba kojoj se plješće i ona koja fascinirana poklapa dlanove u ritmu. Sve smo u jednom.

Stoga i ne čudi da nam porculanske čaše godinama hvataju tek znatiželjne poglede. Djeca ne razumiju da ih mahom mogu razbiti, a uz to ne shvaćaju njihovu vrijednost pa je bolje spremiti taj set na sigurno, a potom u trgovini na kakvoj rasprodaji nabaviti nove. One dostojne svakodnevne uporabe. Dovoljno jeftine. Dovoljno spremne da budu razbijene.

Stoji,  u toj istoj vitrini, samo policu niže i set tanjura koje dobismo na svadbi. Demode, jasno. No, ne valja ga razbiti. Bolje da nas, promatrajući nas kroz staklo, podsjeća na mladost čiji smo odraz nekoć i sami bili. Uostalom, možda će ga jednom poželjeti naša djeca? Kako da ne… no to je već neka druga priča o potonulim nadama ili svijetu koji ide, gle čuda, prema naprijed. Ususret budućnosti.

Pored odjeće i posuđa, tu su dakako i nama posebne knjige. Romani koji čekaju naših pet minuta mira koji nikako da se dogode. Ništa čudno, neće se dogoditi. Ako do sada kolektivno nismo shvatili, ništa se, ama baš ništa, ne događa samo od sebe. Sve je na čovjeku. Pretrpani radni sati i slobodnih pet minuta.

Pustimo sad knjige. Tu su i razni brojevi iza kojih stoje lica. Priče stoje čiji su se životi jednom doticali i tvorili zajedničke sadašnjosti. Odavna smo si obećali otpuhati prašinu s tih imena no do danas osta muk. S obje strane slušalice. Nikada odabran broj. Nikada podignuta slušalica. Gle čuda, ta mi i brojeve i lica koja iza njih stoje držimo na odgodi. Majstori smo. Majstori odgađanja života, valjanja u monotoniji i čekanja čuda.

Ma što će nam ti brojevi ionako? Sami smo sebi glavni glumci i publika. Sami smo sebi i osoba kojoj se plješće i ona koja fascinirana poklapa dlanove u ritmu. Sve smo u jednom. Sve smo u jednom, a na koncu nismo i nemamo – ništa.

Isprva smo naučili odgađati predmete za specijalne prilike koje nikako da nam se dogode. Potom smo to isto učinili sa sjećanjima iza kojih stoje lica. Najzad smo i same sebe odgodili za sretnije dane. A oni, eto, nikako da dođu. Nikako da nam netko odozgo osigura malo sreće.

Izredalo se premijera filmova, predstava koje smo htjeli, ali nismo imali prilike pogledati, ili smo se postavili tako da nemamo prilike. Izredalo se godina u kojima nam je specijalna odjeća na čekanju, a naredalo se kilograma pa više u nju i ne stanemo. Izredalo se dana u kojima smo gorili od želje da budemo sretni, a naredalo se nekoliko godina anksioznosti, tjeskobe i nezadovoljstva koji su mogli biti lako spriječeni. Izvlačenjem odjeće za specijalne prilike, odlaskom u kazalište, okretanjem broja…

Ispade tako da dok smo mi čekali život, on je čekao nas.

Pa tko je ispao veći naivac? Onaj koji se nastavlja kroz druge, ili onaj koji umire u sebi? Jest, nažalost, ovaj koji umire u sebi. Potpuno sam. Baš kako je i živio. Čovjek. Čovjek ispade naivac spram života pa ponešto od onoga što je stavljao na čekanje podijeli, a ponešto jednostavno odbaci u kakav koš ili zanemari. Na koncu alternative nema.

No, srećom po nas pa je prilika za buđenje mnogo, a konac i nije tako blizu kako se u raljama pozamašna nezadovoljstva i lagana ulaska u depresiju čini.

Stoga, dok dalekozorom još hvataš tek obrise kraja, probudi se. Prestani samog sebe i sve svoje najdraže čuvati za posebne prilike. Dišeš? Eto ti razloga za slavlje, jer i broj udaha je ograničen, baš kao i broj otkucaja ispod tvojih grudi. Dok se čuju… dok ih još na dlanu osjećaš… dobro je. Bolje, što se života tiče, i ne može. Sve bolje od toga tiče se tebe i tvoje umjetnosti življenja. Pa sretno!

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete