Voliš li me s kuhačom u ruci?

Što kada bih se odvažio i skuhao ti ručak? Stavio na sebe pregaču, izvukao lonce složene po veličini iz onog ormara pored perilice suđa i dvije kuhače iz ladice pored hladnjaka? Kako bi to izgledalo? Bih li se snašao? Naravno da bih. Kuham od svoje desete godine.

Kako bi bilo da jednog jutra slomljena od posla dođeš doma, a na stolu te dočeka gotovo jelo? Bi li se snašla? Ili bi ostala zapanjena ne vjerujući svojim očima, pitajući se jesam li možda prolupao ili si zalutala u krivi stan? Hoćeš li sjesti za stol bez da me upitaš što se događa? Što sam skrivio i trebaš li se brinuti?

Razmišljao sam mnogo puta da jutro začinim svježe pečenim jajima s malo slanine i šalicom vruće kave. Ne znam zašto to nikada nisam proveo u djelo. Zašto ti nikada nisam priuštio doručak kakav želiš? Nisam ti čak ni skuhao kavu, a imao sam toliko prilika.

Želim toliko toga napraviti za tebe. Tebi. Želim ti ugoditi. Želim da se osjećaš sretno. Voljeno. Želim. Pa zašto onda ne poduzimam ništa? Zašto svakoga dana već s vrata, čim izuješ cipele i odložiš torbu trčiš prema kuhinji podgrijati ostatke jučerašnje večere ili skuhati nešto novo? Volio bih da ponekad i ja tebi ugodim, da te rasteretim te svakodnevne obaveze. Ne bi li bilo bolje da kuhanje ponekad prepustiš meni? Ti samo dođi, lezi na trosjed i pričekaj šalicu kave. Slabije, jer ipak je već poslijepodne. Ili bi ipak čaj? Nije ni važno, samo reci što želiš.

Zaista, zašto se i ja ne bih potrudio. Naporno je svakoga dana misliti barem tri koraka unaprijed. Znam koliko ti to vremena oduzima i koliko to zapravo ne želiš činiti. Svaka monotonija zamara, nije ni ovo ništa drugačije. Ipak, ne znam kako bi reagirala. Ne znam bi li se snašla u toj novoj ulozi koju bih ti ponudio. Što ako te uhvati strah da si izgubila muškarca s kojim želiš provesti život? Ako me zatekneš u kuhinji s pregačom oko vrata i kuhačom u ruci, hoće li se srušiti slika koju sam sve ove godine gradio? Hoću li prestati biti stup koji ti je vječna potpora i oslonac?

Možda na sve ovo gledam iz krive perspektive. Možda se ti samo blago nasmiješ i poljubiš me kao onda kada sam te iz čista mira dočekao s ružom kada si izašla s posla.  Zašto to nisam uradio još neki put? Iznenadio te nečim iz čista mira. Trebam li razlog da ti kupim ružu? Skuham ručak? Večeru? Da učinim bilo što za tebe?

Naravno da ne trebam. Trebam tebe. Trebam, da budeš pored mene. Da ti budem oslonac, da te volim i da ti voliš mene. Silno želim biti tvoja snaga i tvoj izvor sreće. Stabilnost i moć. To je  prilika koju vidim u ogledalu, ali taj lik ne drži kuhaču. Ne, njegove su ruke prljave od rada i izbrazdane žuljevima. Jer on je muškarac, on mora biti snažan. Njegov je posao težak i on ne smije popustiti. On uvijek mora čvrsto stajati. Čak  i kada ti poklekneš. Pogotovo tada. Ja moram biti snažan da bi ti mogao pomoći.

Takvom liku nije mjesto u kuhinji. A opet, zašto ne bi bilo? Što ti misliš? Bi li me i dalje jednako voljela kada bi znala da se i u meni skriva ono što iz tebe svakoga dana izvire? Ne znam kada sam ti zadnji put rekao da te volim. Otvoreno, bez zadrške. teško mi je izgovoriti te dvije riječi. Preteško. Ne zato što to ne osjećam, već zato što mi ne priliči. Izgovaranje te izjave koja je prelamala povijest i lomila koplja za mene je… Teško. Poželim to izreći stotinu puta na da. Svaki put kada te pogledam gotovo da zaustim. Zaustavim se. Osjetim blokadu. Jer te toliko volim.

Znam da ti riječima nikada neću moći dočarati koliko je to snažan i velik osjećaj. I ti to znaš. Zato se ne zamaraš činjenicom da ti ne govorim „volim te“. Ne želim reći da nemam potrebu to govoriti, jer imam. Ja samo nemam tu mogućnost. Možda me i sram priznati da i ta stvar čuči u meni. Ljubav.

Zato ti to više ni ne pokušavam reći. Nedostatak govornih sposobnosti zamjenjujem djelima. Zato ti i želim skuhati ručak. I kavu. izgleda da i s djelima imam isti problem. Bojim se da ću se izgubiti. Osramotiti ako se kreneš smijati. Zaista ne vjerujem da ću ti pasti u očima, no mogao bih pasti sebi. Bojim se. Što ako prasneš u smijeh? Iako sumnjam da bi išta loše time mislila, ja bih svejedno bio povrijeđen.

Vidiš to, baš kao i ja. Nije problem u tebi. Moja ograničenost je izvor problema. Želim i ne želim, u isto vrijeme. Ipak želi. Bit ću muškarac i ovaj put. Bit ću za tebe, zbog tebe. Kupit ću ti ružu i skuhati ručak. Podnijeti ako prasneš u smijeh. Natjerati se da shvatim da taj smijeh nije poruga, nego zadovoljstvo. Jer sve što činim unutar naša četiri zida ja činim zbog tebe. Da bi se osjećala bolje i bila sretna.

Ako zbog toga prasneš u smijeh, znat ću da sam uspio. Možda ne onako kako sam planirao, ali ti ćeš svejedno biti sretna. Ja ću i dalje biti stup snage. Jer ćeš i dalje s kuhačom u ruci vidjeti mene.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete