Poremećene vrijednosti i loši uzori…

Pitam se, zašto je toliko teško biti normalan? Zašto je nekome prirodnije i bolje biti idiot koji nekome remeti čitav njegov sistem uslijed svoje gluposti, trenutka nepromišljenosti ili eventualno neke treće potpuno nebitne fikcije? Gdje su se izgubili oni neki pojmovi poštovanja, uvažavanja  i tolerancije? Šta se desilo sa manirima, sa kulturom i željom da gradiš sebe što više, kako bi postao neko?

Imamo li pogrešne ideale? Imamo li loše pretočene uzore pa zbog toga brkamo ono zaista vrijedno sa onim lošim? Zašto je to tako? Zašto nismo sami sposobni dovoljno da razaznamo razliku između stvari koje jesu dobre od onih koje nisu?

Iskreno, strah me je vremena koje dolazi, a već se ustručavam od ovoga koje je nastupilo.

Juče sjedim ja na poslu pa mi bi nešto dosadno  i odlučim se ja malo proviriti van. Ugledala sam slobodnu klupicu te se brže – bolje smjestila. Nedugo potom, sjedoše pored mene tri djevojke. Ne mogu imati više od šesnaest godina. Razgovaraju. Ne svojom voljom, bivam uključena u taj razgovor, iz čistog razloga što su na metar od mene  i što mi čulo sluha radi, a one se ne trude biti tihe. Jedna se žali kako nigdje ne može naći haljinu koju je jedna poznata pjevačica nosila na nekom koncertu, a idealna joj je jer pokazuje više nego što sakriva. Sjetila sam se da je ista neka tresguz pjevačica, neki od novih projekata naše domaće javne scene. Sjetila sam se i komentara od prije neki dan, svojih kolega, koji kažu da bi je smazali kao čokoladicu. Sad postavljam sebi pitanje zašto bi iko, a pogotovo jedna lijepa mlada djevojka željela izgledati tako?! Zašto želi da ostavi dojam ukusne čokoladice? Zašto bi to iko želio? Jesam li ja bila takva u tim godinama? Nisu te godine bile tako davno! Ili jesu? Sa odobravanjem, drugarice su je gledale i odgovarale joj. I one misle kako bi joj ta neka haljina odlično stajala jer bi svima ispale oči kad bi je vidjeli u njoj. Htjedoh se okrenuti pa im reći nešto, ali nisam, odustala sam.

Odavno sam shvatila da nema smisla da nekome govoriš o nekoj vrijednosti ako ta ista vrijednost nema svoje korijene u toj osobi. Džaba, koliko se god trudila i objašnjavala, nećeš promijeniti ničije mišljenje jer ta neka osoba jednostavno ne želi da joj to mišljenje bude promijenjeno.

Ona želi biti dotična pjevačica, pa dobro, neka joj. Neka bude.  Ko sam ja da joj kažem da nema na čemu da zavidi toj čokoladici? Da njezino ponašanje ne bi trebalo da joj bude uzor? Da njezin svijet nema veze sa onim što ona vidi ispred malog ekrana na kojem joj pozira i ostavlja dojam super seksi samouvjerene osobe koja je uspješna u svom poslu? Ali ne mogu, a da se ne zapitam, zašto? Zašto želi da bude samo jedna praznoglava lutkica u nizu, koju drugi vide samo kao slatkiš? Zašto je od tolikog izbora koji je mogla da izabere za sebe, ona odabrala baš taj? Kroz godinu, dvije, ona će postati kao ta pjevačica, hoće, jer već dugo posmatram djevojčice slične njoj. Hoće jer ih je nekolicina prije nje prošla istom tom ulicom kojom ona sada prolazi i sjedila na toj klupi na kojoj ona sada sjedi. Hoće jer je to postalo normalno. Jer je u redu da joj uzor bude netko takav, a da sa druge strane nema pojma gdje se nalazi biblioteka u njezinom gradu.

Kad je to slika golišave djevojke postavljene na izvolte postala tako in? Zašto je postala? Kad je postalo normalno da u po bijela dana tri lijepe djevojke raspravljaju oko toga koja će se oskudnije obući  i koja će privući više potencijalnih udvarača? I koja će zaraditi više besplatnih tura pića? Po tome se sad ocjenjuje vrijednost djevojke, zar ne? Dobra je riba onoliko koliko joj tura stigne za njezin sto! I Svi će se družiti sa njom jer je ona in!

Ona će na svoje mlado lice, lijepo lice, staviti tonu šminke da bi izgledala što starije i iskusnije, svoje će mlado tijelo utegnuti do granice bola, ostavivši pritom golišave one dijelove tijela koje bi valjalo pokazati i istaknuti. Ona će, nakon silnog namještanja da uslika nekoliko selfija, iste odmah postaviti na Instagram i Facebook, kako bi slinavci mogli da vide da je ona spremna  i da će večeras biti aktuelna. I dok je oni lajkuju i ostavljaju joj komentare, ona se hrani njima. Njeno se samopoštovanje zasniva na tome šta će drugi misliti o njoj.

I šta dobijamo? Labilnu mladu djevojku, trenutno aktuelnu, dok ne postane dosadna. Djevojku koja misli da vrijedi samo zato što joj neki nepoznati ljudi pišu kako je predobra riba. A šta je sa mozgom, sestro?

Dok ove tri sjede i razglabaju, sa druge strane prolazi žena. Trgoh se kad mi je rekla ćao. Nisam je prepoznala. Bila je to predobra riba moje generacije. Bila je to ona koja je imala najviše tura besplatnog pića na stolu. Bila je to ona koja je imala najbolje slike na fejsbuku , ona što je bila više gola, no obučena. Sad je… Recimo da se sad vide posljedice takvog življenja. Ostala sam gledajući za njom dugo. Nigdje nije bilo ni traga onoj djevojci. Desilo se to da je dosadila onima kojima je bila interesantna, pa je malo spustila kriterijume, a da je pritom malo, čini mi se, zapustila i sebe. Nije ličila ni na šta. Bez šminke, izobličena, bez frizure, izgledala je… Loše. Vjerovatno bih je još gledala da me nisu iz razmišljanja trgnule moje tri drugarice. Komentarisale su je bez ikakvog ustručavanja. Pogled sam ponovo vratila na njih tri. Ma ista ona u tim godinama. “Eto vam vase pjevačice u stvarnom životu, cure, kad prođe koja godina”, rekla sam, ustala i otišla. Ostale su gledajući me blijedo i nemajući pojma o čemu im ja to pričam.

Šta se desilo? Pa desilo se to da vrijeme ide. Da trebate, drage moje, da gledate dugoročno, da radite na sebi, a ne da glavno mjerilo vaše vrijednosti budu komentari ljudi koje vi kao osoba ne zanimate, već ste za njih samo jedan mali zalogajčić za trenutak.

Ne da vam uzor bude neka praznoglava cura kojoj je posao da trese dupetom ispred kamere i na tome zarađuje za svoj hljeb. Ne želite to. Ne treba vam to. Budite svoje, budite jedinstvene i gradite svoj život kako treba. Da ne biste i vi završile kao najbolja riba moje generacije.

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete