VRANA U OLUJI: 12. Prvo „zbogom“

Ma što sada uradio, drži se mene. Drži se blizu mene, ako ti ne kažem drugačije.“ – Zlatkov glas mu je odzvanjao u glavi. – „Ne mrdaj osim ako ti ne kažem drugačije. Jasno?“  – Samo je blago okrenuo glavu prema njemu i pogledao ga krajičkom oka.  

Zlatko je brzim pokretom ruke maknuo pramen kose koji mu je prelazio preko drugog oka i zataknuo ga za uho. Kiša je svakim trenom sve više jačala. Obojica su bili natopljeni do gole kože, a vodeno stvorenje pred njima kao da je uživalo u cijelom prizoru.  

Igor se tresao cijelim tijelom. Kiša mu je godila, dozivala ga je i mamila, no nije mu bilo ugodno. Bojao se. Užasno se bojao. Znao je da dolazi nešto grozno, gotovo je to mogao napipati. Zlatko je stajao sasvim mirno, jedva se moglo uočiti da diše. Kišne kapi žestoko su mu udarale u lice, no kao da ih uopće nije osjećao. Ili bar nije reagirao na njih. Čvrsto mu je stisnuo ruku i još ga jednom pogledao. Uhvatio je svoj odraz u njegovim mokrim očima.  

Ostani tu, da se nisi pomaknuo.” – oštro mu je rekao. Izgovorene riječi odzvanjale su mu u glavi. Glas pun srdžbe ispunio mu je misli. Zatim mu je pustio ruku i napravio nekoliko koraka naprijed, prema vodenom divu. 

U redu. Ako hoćeš doći do njega, morat ćeš prvo proći mene.” – glas koji je pred nepunu minutu bio pun srdžbe, sada je djelovao potpuno smireno. Gotovo kao da ga se sve ovo ne tiče.  

Gromoglasni smijeh se prolomio prostorom. Zvučao je gotovo nestvarno, kao da dopire iz svih smjerova istovremeno. Podrugljiv i odvratan. 

Misliš da mene možeš spriječiti? Stvarno? Mene? Ti si tek običan pijun u ovom svijetu. Ja am došao po svoje, a gdje je tvoj gospodar da te zaštiti? GDJE JE DUH ŠUME? Jedino mi je on ravan. Jedino on može napraviti razliku.“¨- Ljudski lik sačinjen od vode kao da je postao tamniji. Više nije zračio plavim tonovima. Ne, počeo je zračiti čistom tamom, ako se to može tako nazvati.  

On je ovdje, sa mnom. Znaš da je uvijek sa mnom. Stani dok je vrijeme. Ili snosi posljedice.” – Zlatko je i dalje bio potpuno miran, iako je svugdje oko njega bjesnila oluja.  

Još jedan val gromoglasnog smijeha prelomio je zrak, a zatim je Zlatko nestao u trenu. Ne, nije nestao. Gusta magla se spustila na prostor na kojem su se nalazili. Toliko gusta da Igor više nije vidio apsolutno ništa. Okretao se oko sebe ne bi li uočio neki, bilo kakav detalj. Sve što je vidio bilo je difuzno sivilo.  

“Miruj. Ako ti ne možeš vidjeti njega, ne može ni on tebe.” – Zlatkov glas. Dobro. Ne, nije dobro. Ne zna što se događa. Ne zna.  

U trenu se digao snažan vjetar. Igora je skoro oborio na koljena. Raširio je noge i skvrčio koljena ne bi li održao ravnotežu, rukom štiteći oči. Na pola žmireći vidio je da vjetar otpuhuje maglu. Ponovno je mogao vidjeti Zlatka i ono nemoguće vodeno biće koje mu je sada bilo sasvim blizu. Zlatko je izgledao kao da ulaže veliki napor da ostane stajati na nogama. Izgledao je kao da ga nešto užasno boli. Samo… Nije vidio što se s njim događa, što mu ona utvara radi.   

Uskoro je postalo očito. Oko Zlatka se počeo formirati vrtlog koji je izgledao kao da je načinjen od vode. Da, kao da ga je uhvatio vodeni vir koji je postajao sve veći. Nastajao je ni iz čega, a sada je već bio sasvim  vidljivim. Zlatko se gušio, Igor je to znao. Osjećao je da mu fali zraka, da mu se pluća počinju puniti vodom. Nije znao što učiniti. Kako mu može pomoći? Može li uopće. Znao je da Zlatko ima tek minute života, a on je stajao kao paraliziran.  

Nema kuda. Nešto mora napraviti. Krenut će prema njemu i pokušati ga izvući iz tog uskovitlanog vodenog vrtloga. Napravio je prvi korak i ostao u tom položaju. Nije mogao dalje, od jednom je bio paraliziran. Skrenuo je pogled s vrtloga u kojem se Zlatko nalazio prema svojim nogama. Na pola puta u vidnom mu se polju stvorila vodena prilika. Sada je stajao tik pred njim, mogao je osjetiti hladnoću koja izvirala iz njegovog tijela.  

SAD SI MOJ. Nemaš kamo. Više ti nema pomoći.” – glas kao da je dopirao iz samog podzemlja. Uhvatila ga je panika. Nepomičan, više se nije ni tresao. Nije mogao. A vrtlog je i dalje pritiskao Zlatka. Vodena masa mu je bila sve bliža, tek je nekoliko centimetara dijelilo njihova tijela. Zatvorio je oči, nije više mogao gledati tu prazninu vodene mase. Nije mogao. 

U trenu je svega nestalo. Više nije bilo hladno. Nešto mu je grijalo kožu. Kiša je prestala padati, voda kao da se krenula povlačiti. U čudu je širom otvorio oči. Vodenog diva više nije bilo pred njim. Ne, nalazio se nekih desetak metara daleko, a pred njim je stajao Zlatko.  Mokar, kao što je i on bio maloprije.  

BJEŽI. Trči odavde koliko te noge nose. TRČI! Čuješ li me, TRČI i ne okreći se!” – Zlatkov glas je odjekivao. Promatrao ga je zbunjeno, potpuno dezorijentiran.  

Odlazi za svoje dobro, spasio sam te. Gotovo je. Bježi.” – snažna vika prešla je u šaputanje. Zlatko je gubio snagu.  

Ne. Nije se mogao pomaknuti s mjesta. Nije ga mogao ostaviti.  

Igore, spašen si. On te nikada ne bi pustio. Proganjao bi te dok god je imalo vode u tebi. Sada… Sada je ta voda u meni. Od danas si ti biće zemlje. Preuzimaš moje mjesto. Ja odlazim pod vodu. Idi! Idi dok možeš. 

Ne. Kako? Što je napravio? Ne! 

Nije se snašao. Val toplog zraka odbacio ga je ni sam nije znao koliko daleko. Sletio je na livadu, u vlažnu travu. Oblaci su se povlačili, Mjesec se već dao naslutiti na nebu. Leđa su ga boljela od udarca o zemlju. Kiša je stala, tlo jedva da je bilo navlaženo. Kao da se ništa nije dogodilo. 

Okolno drveće je zašuštalo pod naletom vihora.  Kroz vjetar se čuo tihi šapat. Tek jedna riječ. 

Zbogom… 

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete