Plava svjetla isijavaju kroz prozorska stakla i ulijevaju joj lažnu sigurnost. To je podsjeća na djetinjstvo, upaljen televizor u proljetne, tople večeri i sigurnost koju nije osjetila od tada. Ako su ih nekada učili kako voditi život koji je pravi, ona je toga dana pobjegla sa sata. I ne zna. Ne zna kako živjeti pravo. Ne zna kako doći do toga trenutka u kojem je ona ta osoba koja pušta da TV gori još malo, a ujutro sprema doručak koji svi baš jako vole. Često je izgubljena. Osobito noću, kada odlazi od smijeha kojim se hrani kako bi kasnije bila manje tužna, ali uzaludno.

Nekada misli da joj je tuga najbolja prijateljica. Za njezinu bolest ne postoji lijek. Ako se rodiš tužan, takav i umireš. A suze su ono što se baš često vidi na njezinim fotografijama iz djetinjstva. Pitala se zašto nas nitko ne pripremi na život?! Prisjećala se kako su ležali na krovu vrtića u koji nikada nije ni išla i pušili cigarete koje su ukrali roditeljima.

O čemu tada brineš? Brineš se da ti majka slučajno ne primijeti da si pušila pola sata prije, pa doma ribaš ruke četkicom i sapunom, nekada limunom. Te će je godine majka uhvatiti i to na najgluplji mogući način. Ležat će na krevetu i gledati onaj isti TV na koji su je podsjetila plava svjetla s početka ove priče. Zamahnut će rukom kako bi uzela daljinski upravljač, a njezina će majka osjetiti cigarete na njezinim prstima.

Nikakav sapun nije pametniji od majke, osobito njezine. Njezina je majka osjetila sve, iako je vrlo malo govorila. Danas se sjetila tog TV-a, otvorenih balkonskih vrata i mirisa vanilije koji se uvijek širio njihovim domom. Ona je bila uvjerena da nikada neće stvoriti dom za neku curicu ili dječaka. Bila je uvjerena da je ona od onih osoba koje se nikada ne pronađu jer strahovi koje je ona osjećala razlikovali su se od većine strahova na koje je nailazila kod svojih poznanika i prijatelja.

On je živio u kući preko puta njezine. Donosio je odluke koje ona ne bi donijela ni u najluđim snovima, a imala ih je puno. On se, još prošlog proljeća, odlučio na korak koji nikada nitko nije shvatio. Odlučio je oženiti najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Došao je do zaključka da mu je vrijeme i da to treba učiniti s nekim koga dobro zna.

Nakon nekoliko godina, shvatit će da ju ipak nije ni poznavao dobro i stvari će krenuti u potpuno drugom smjeru, no to nije tema naše priče. Nekoliko mjeseci prije, osjetio je užasan strah od vremena i prolaznosti. Izjedalo ga je vrijeme, izjedale su ga misli o vremenu i to je trajalo dovoljno dugo da se odluči na suludi korak. Jedne je večeri sjedio s društvom na terasi omiljenog kafića, a misli o prolaznosti nisu ga napuštale ni tada. Nije mogao sudjelovati u razgovoru i odlučio je krenuti doma. Izabrao je najduži put i suzdržavao se od suza.

Noć je topla, dovoljno topla za otvorena balkonska vrata. Plava svjetla isijavaju iz balkona i prozora. Odjednom osjeti neobjašnjivu tugu. Tugu koju nije osjetio otkako je bio dijete. Već je idućeg dana otišao do najbolje prijateljice i započeo nešto što će mu zauvijek promijeniti život. Napokon nije bio sam.

Vrlo se brzo preselila kod njega. Prijateljima je otvoreno govorio da ga ne privlači i da se u njihovom slučaju nije radilo o nikakvoj velikoj ljubavi. Onome što su oni imali, teško se moglo dati ime. Nakon nekog vremena, odlučili su se na dijete i na svadbu. Vrijeme ga je prestalo proganjati, prestao je biti potišten. Nekim je ljudima zaista dovoljno malo da zaborave na osjećaje koji su ih nekada izjedali.

Gledala je u susjeda koji je živio preko puta nje. Jednom je rukom gurao kolica,  a drugom je držao svoju ženu koja, pomislila je, nikako nije išla uz njega. Pitala se kako su se oni odlučili na zajednički život, brak i dijete. Bila je uvjerena da za tako nešto treba puno hrabrosti, ne sluteći da je ovdje glavni krivac bio kukavičluk. Prošlo je točno godina od  te proljetne večeri.  Plava svjetla koja su isijavala s prozora i balkona jednog su muškarca natjerala da iz straha osnuje obitelj, a ženu, koja je živjela u kući preko puta njegove, da se nikada ne uda.

Nina Bljak

Komentari

Studentica filozofije. Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Vjerujem u riječi, knjige, filmove, prirodu, glazbu i horoskop. Zaljubljena u ljubav. Prijatelj svih.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.