Pozitiva ti lupila u glavu

Jedna od omiljenih kompetencija koju sam naučila u školi za voditelja ljudskih resursa je “walk the talk”. Ukratko, radi se o kompetenciji (uočljivom ponašanju) da ono što govorimo – provodimo. Na poslu, to znači da ako smo mi šef gradilišta i zahtijevamo da radnici nose zaštitne kacige, nije dovoljno reći to, potrebno je u obilasku staviti na glavu kacigu i pokazati da živimo upravo ono što govorimo.

Nekad samu sebe ulovim da si “skačem u usta”. Da napravim ili izgovorim nešto što ne želim ili što se kosi s uvjerenjima koja održavam, volim i koja mi koriste. Tada zašutim, izvučem u sebi iz toga lekciju i idem dalje. Jer ako nešto ne podnosim i ne želim živjeti, to je licemjerje. Ali zamislite, nisam ja jedina koja ne voli licemjerje. Mnogi će drugima spočitati da jedno govore, a drugo rade. Pričaju o zdravoj prehrani, a jedu slatkiše. Instagrami su im prepuni slika savršene ljubavi, a razvode se. Razlika je u tome što ja ne spočitavam drugima – već sebi. I to onako nježno, prijateljski, bez osuđivanja, lagano se odgurnem na svoj put.

Ja sama sebi mogu dati kritiku. Ali ti – ne. Nitko. Najbliži kojima sam okružena svakako su odraz mene i stoga njihovo mišljenje uvijek saslušam, a njihovu kritiku nerijetko prihvaćam, jer je kao i ona moja vlastita, odraz čiste ljubavi. Ali kad govorimo o raznim dušebrižnicima kojih je svijet pun, od njih ne primam informacije koje ne rezoniraju s onim što ja osjećam da je ispravno.

Najveća uvreda mi je – tvoja pozitiva je lažna. Eh. Trznem lijevim okom, stisnem usne, u sebi kažem: “Pogledaj sebe, a od mene odjebi u skokovima, halo!” Ali onda udahnem, izdahnem i uglavnom kažem nešto iritantno i pretenciozno tipa: “Moj život je moja priča, bitno da si ti sebi istinit i ispravan” ili “Trudim se uvijek biti iskrena, a kažu da laži prepoznaju oni koji i sami lažu.” Katastrofa! Obrambeni mehanizam na najjače!

“Moja pozitiva je lažna? Zašto?” Nekad pitam, onda kad uspijem ostati svoja. Odgovor koji tada čujem je uglavnom ovaj: “Prečesto si dobre volje. Nemoguće je.” Tada, ako sam jako dobre volje odgovaram opet nekom “mudrom” doskočicom tipa: “Raspoloženje je stvar izbora, a ja biram biti dobro raspoložena, kad god mogu.” A ako nisam dobre volje, uglavnom odbrusim: “Ne znaš što sve svatko od nas proživljava. Ne znaš. To što sam raspoložena je stvar izbora, što ne znači da zakopavam glavu u pijesak, već da se u svakom danu trudim vidjeti nešto dobro, čak i kad se čini da toga nema.”

Otkrit ću vam tajnu! Dašak pozitive je nastao u periodu kad mi se cijeli život raspadao. Nisam imala pojma što ću, kako ću naprijed i bila sam van svih comfort zona koje sam priželjkivala. I tada, kad se nisam imala na što osloniti, odlučila sam se osloniti na samu sebe.

Ustajala sam se u četiri ujutro (da, u četiri) kako bih s dovoljno pažnje odradila sve metode za koje sam odlučila da će mi pomoći i osnažiti me. I tako SVAKI DAN. Mjesecima. S vremenom, vježbajući, čitajući, slušajući, pronašla sam i vlastite, personalizirane načine kako istinski, potpuno i nadasve iskreno, na licu nositi osmijeh koji je pravi.

Moram li spomenuti da je i težak period života to uskoro prestao biti? Da sam iz tog perioda izronila nevjerojatne projekte od kojih neke još nisam ni realizirala, a neki ponosno žive svoj život? Da su ljudi koji me okružuju toliko divni i kvalitetni i jednako tako nasmijani, kao i “lažna” ja?

Pun je svijet lažnjaka. Istina. Pa je valjda najlakše svih takvima prozivati. Ali, brate, hajd’ ti gledaj sebe lijepo. Walk the talk. Ako ja pričam o knjigama, ja ih i čitam. Ako pričam o pozitivi, ja ju i živim. Ili barem neku moju varijantu pozitive, koja uključuje i pokoju pičku materinu i koji dec’ rakije (da, rekla sam dec’).

Živjeti u prošlosti, gledati druge, kriviti druge za svoje neuspjehe (ili uspjehe) nije (više) moj izbor. Čak i ako mi se nekad učini da mi je netko napakostio, a ne zavaravajmo se, hrpa je onih koji takve vrijednosti, jednako kao i ja svoju pozitivu žive, ja tome više ne pridajem važnost. Znam da se treba uklopiti i da sredina u kojoj je većina “u kope” teško može prihvatiti pojedinca koji je “u špade”.

Nije do sredine. Do tebe je, takvoga da se ne uklapaš u sredinu gdje si različit. Do sredine je samo zato jer to nije sredina za tebe. Pa tako i ja, kad me pitaju kako mi nije dosadilo biti radosna i zašto ne mogu biti “normalnija”. Onako, zaboli te. Moj život, zar ne? Tako da nemoj mi komentirati da mi je pozitiva lupila u glavu, jer je! U pičku materinu, je!! I znate što još? Više se nikad ne bih vratila na staro.

Sve vas ljubi iskreno pozitivna Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete