Ja sam tvoja prošlost

Stajala sam na kraju mosta. Dakle, to je to. Rijeka je ispod mene tekla gotovo nečujno, kao da mi želi dobrodošlicu. Pomalo mi je bilo žao što sam novi grad upoznala navečer, no moja trenutna financijska situacija nije mi dozvolila skuplji let koji bi stigao nešto poslije podneva. Djelovao je nekako čarobno, taj mrak. Ulice su bile rasvijetljene svjetiljkama koje su podsjećale na prošla vremena. Voljela sam ulične svjetiljke. Pružale su utjehu u odvratnim vremenima.

Nakon malene pauze i druženja s mislima koje su me zaokupljale, jednostavno sam krenula ravno. Nervozno sam gledala natpise s imenima ulica i maleni, zgužvani papirić s načrčkanom adresom. Taj papirić bio je sve što sam znala o svojem budućem domu. I ujedno sve što sam znala o ovom gradu. Ipak, nisam si mogla dozvoliti luksuzno gubljenje u tom velikom gradu i lutanje po mraku.

 

Odjednom, pljusnula me istina.

Napustila sam svoj dom. Otputovala sam, prethodno ne provjerivši stan koji sam nekako uspjela dobiti u najam. Otišla sam, prethodno ne saznavši apsolutno ništa o gradu, državi i ljudima koje sam odabrala za svoje sunarodnjake. Hodam metropolom druge zemlje i borim se s mrakom, dok očajnički pokušavam dozvati hrabrost koja me krasila prije samo nekoliko sati. Karta je pokazala da skrenem desno. Ulica zaborava 63, govorio je papirić. Bila je to adresa mojeg novog života. Ulica zaborava 63.

Stigla sam. Ispred mene, pružale su se zgrade u nizu, sve odreda svjedokinje nekog drugog doba u kojem su izgrađene. Sve odreda predivne, u zlatno – smeđoj boji ukrašene predivnim balkonima s baroknim ogradama.

Ne znam kako izgleda iznutra, no, sviđa mi se moj novi dom. Na neki uvrnut način, ova ulica mogla je biti replikom newyorških ulica iz Seksa i grada. Izgleda da će život ovdje biti bolji no što sam mislila. Usnama mi je zatitrao vragolasti osmijeh, a u prenatrpanoj glavi već sam jasno vidjela sebe kako šećem tom čarobnom avenijom, a moje misli vrludaju oko mene, konačno slobodne. Daleko od buke tuđih, nepoželjnih glasova koji su mi svakodnevno parali utrobu svojim otrovnim strijelama. Daleko od osuđujuće okoline, ulične svjetiljke i rijeka čuvale su me od svijeta kojem sam zauvijek zatvorila vrata svog uma, svog života i svog srca.

Duboko uzdahnuvši, na usnama sam osjetila osmijeh koji me nemalo iznenadio, s obzirom na činjenicu da sam odavna zaboravila što znači smijati se. Tegleći kovčege za sobom, krenula sam prema impresivnim željeznim vratima. Osmijeh na mom licu zamijenila je panika. Kvragu, pa ja nemam ključ glavnog ulaza zgrade! Prijatelj mi je dao samo ključ svog bivšeg studentskog stana, no čini se da je nekako zaboravio spomenuti da bi bilo dobro posjedovati i ključ glavnog ulaza. Usred noći, u milijunskom gradu, sa svojih šezdeset kilograma i cijelim životom spakiranim u dva kovčega, psovala sam, dok sam se očajnički pokušavala domisliti načina na koji bih mogla ući unutra. Kako provala stoljetnih željeznih vrata nije dolazila u obzir iz više razloga, a činjenica da sam visinom od metar i šezdeset dopirala jedva do kvake te gorile od vrata svakako je bila jedan od njih, preostalo mi je samo da čekam.

 

Da čekam – što?! Pojma nemam. Čudo. Valjda.

Sa suzama u očima, gladna, s jedinom bocom vode koju sam imala, naravno, praznom, te očajnički željna čiste odjeće i sna sjela sam na jedan od kovčega i počela vikati. Bila sam bijesna.

Vikala sam! Usred noći u nepoznatom gradu. No, nije me bilo briga za to.

Znala sam samo to da sam iz jednog sranja očito prešla u drugo. Činilo se da sam, u namjeri da pomognem samoj sebi, zapravo učinila nešto stoput gore. Ponovno! Samo ovog puta u drugoj zemlji. Od bijesa sam gotovo počela čupati kosu. No vikanja se ipak nisam ostavila.

“Opa, čini se kako ti je potrebna pomoć! Psihološka ili samo s ulaskom u zgradu, u to još nisam siguran.”

Polako podigavši pogled, dok mi je bilo mučno od srama, na brzinu sam obrisala suze. U redu. Dotakla sam dno. Preda mnom je stajao naočit muškarac plave kose, gledajući me istovremeno sažalno i s podrugljivim polu osmijehom na usnama. Oči su mu magnetski sjale, dok je glavom kimnuo prema meni.

“Dođi, pomoći ću ti s time. – rekao je, iz džepa traperica vadeći ključeve, očito one koji su meni bili prijeko potrebni.”

Ustala sam, a onda me poprijeko pogledao. Poželjela sam nestati. Moj trenutni fizički izgled nikako nije doprinosio situaciji i samo sam se sramotila još više.

“Prije nekoliko si minuta vikala, da bi prešla u stanje šutnje?!”  nasmijao se, pokazavši bijele zube.

Konačno sam odlučila progovoriti.

“Slušaj, doista sam ti zahvalna što mi pomažeš i doista mi je laknulo što se pojavio netko tko mi može omogućiti ulaz, i priznat ću da si moj heroj, moj spasitelj, moj štogod, no proživljavam vrlo teško razdoblje i posljednje što mi treba jest stranac koji se razbacuje sarkastičnim komentarima. Zato, molim te, ukoliko se tvoj rječnik ne sastoji od nečeg što je bolje od jeftinog sarkazma, uđimo unutra u tišini.” – samu sam sebe iznenadila svojom žestinom. Posramila sam se. Ipak, čovjek mi pomaže. I – čovjek jest moj heroj.

“Zahvalit ću ti kasnije.” dodala sam, ne želeći izgubiti posljednji tračak dostojanstva koji sam još posjedovala.

Kada je otključao vrata, ispostavilo se kako sam baš to upravo učinila.

“Svjesna si koliko je ovo pogrešno zvučalo, zar ne?!” upitao me sa samozadovoljnim osmjehom, vukući za sobom moje kovčege, ne uputivši mi nijedan komentar na litanije koje sam mu upravo bila izgovorila.

Ušla sam za njim, ljuta na sebe.

“Tko si ti, dovraga?”

“Zar me ne poznaješ?” pitao je u čudu.  “Ja… Ja sam sve ono što ne želiš i na što se ljutiš. Ja sam tvoja prošlost.”

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

2 thoughts on “Ja sam tvoja prošlost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete