Normalan svijet postoji da bi mi, drugačiji, živjeli

Brrrrr… Posle vrućeg tuša spiram miris Bresta sa sebe i ispiram oči da mi Francuska izađe iz misli. Narednih deset dana sam tu, u Brestu, u Bretanji. Mali istraživač na kapiji snova. Koračala sam ulicama i u jednom od izloga sam spazila odraz nekog ko liči na mene. Uzdahnula sam i zakoračila.

Negdje se za ova dva mjeseca desila promjena u konstrukciji mog bića. Ni sama ne znam kako i kada, ali osjećam je. Osjećam širinu u grudima i slabost u venama. Oči mi gladne iako me stomak opominje. Ruke mi prazne iako mi srce preskače od punoće. Pomislim da bih mogla ovako godinama lutati bez ikakvog cilja. Pomislim na ljude koji se u mojoj zemlji još uvijek svađaju ko će da pobijedi na izborima, još uvijek su im važniji tuđi životi od sopstvenih i znam – odavno nisam dio tog svijeta. Sortiram snove dok moje frendice iz školske klupe sortiraju salvete i zavese. I nemam ništa protiv toga, ponekad čak pomislim da sam i ja…

Ne, nisam ja nikad mogla biti takva žena. Previše vatre mi ima u srcu, previše vode u krvi, previše mene ima da bih mogla da živim kao sav ostali svijet. Previše svega u meni. Nagomilalo se neispričanih priča. Nagomilalo se briga i osmijeha koje nekad nemam s kim podijeliti. I vidim, konačno sam naučila da je sasvim u redu da zagrlim svoje previše i zaronim u život.

Kuda se izgube tvoje strantputice kad zakoračih na tepih svoje posebnosti? Zamisliš li da su boli od prije samo putokazi ka ljepšim predjelima ili možda misliš da posle onog nekog nikad više nećeš voljeti? Sve možeš preživjeti; čovjek je od kosti spravljen. Okrzne me zrak sunca na francuskom tlu i pomilujem sebe po kosi. Nasmijem se svojoj snazi u izlogu jer tamo više nije nesigurna žena koja se plaši sopstvene ljubavi.

Pronašla sam kutak zaboravljen od svijeta

Negdje između marta i aprila procvalo je u meni jato jorgovana. Strpam dragocjenosti u džep i uspomenu na psa kog sam pomilovala. Vidiš, nisam uželjela zagrliti ljudsko biće sa zubima zveri. Nedostajalo mi je pomilovati životinju sa srcem u grudima. Promijeni te svijet nepimjetno.

Ovde se strahovi pretvore u snove i u njima pronalazim nove vrhove sopstvene snage za osvojiti. Ovde nema mjesta za strah, za vijesti, za ratove i modu. Ovde ti nije stalo do brendova i manikira. Samo želiš zemlju po nogama; onu istu kojom gaziš neprimjetno dok gledaš u izloge. Šta kad nemaš zemlju pod nogama? Ovde samo želiš da nahraniš oči da u srce utisneš parkove i ulice, da zalijepiš osmijeh po svijetu i da ga obilježiš svojim prisustvom.

Ovde želiš da budeš svoj, ono što nikad ne bi mogao tamo gdje si se rodio jer tamo bi te proglasili ludim ako stojiš na kiši u hladni dan aprila, širiš ruke i raduješ se što si živ. Ne skupljaš šoljice u vitrinama već fotografije i momente zbog kojih si izdržao dan. I na kraju dana budeš zahvalan jer mogao si biti kao sav taj normalan svijet.

Biti normalan je sasvim u redu za većinu ljudi.

Za mene nikad nije bilo u redu. Bila sam buntovnik svoje mladosti, neumoljivi ratnik na pohodima kroz dvadesete, istraživač pakla i sopstvenih snaga; bila sam dželat i sudija sopstvenim željama, krotitelj i mamac sopstvenim nagonima; bila sam svoj čarobnjak i demon iz snova, žena i čovjek i dijete. Sazrijevala sam i kalemila sopstvene misli, učila od drugih a najviše od sebe, padala i grebala kožu i opet ustajala i ljubila nebo.

Patila sam i bila tuđa patnja. Voljela sam, ali su i mene voljeli onako kako ja možda nikad neću umjeti. Sve sam mogla biti osim normalna žena kojoj je dovoljno da ima muža i djecu, auto i servis za ručak od finog porcelana. Divim se ženama koje to mogu jer u meni je neko sakrio vulkan od kog mi krv ključa. U meni je neko sakrio slobodu koja se divlje razapinje. U meni je ergela konja divljih rođena i još nije zaspala.

Selma Šljuka

Komentari

Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete