• Kasnimo. – odbrusila sam, dok sam mazala usne crvenim ružem, a kolega me strijeljao pogledom. Nisam marila. On uvijek kasni, a ja uvijek uranim. On uvijek zajebe rokove, ja uvijek spašavam. Mrzi me iz dna duše, ali zbog mene još uvijek ima posao…

Ne znam kad me život pretvorio u ovo što sam danas, žena kojoj je 24 sata u danu premalo, koja spava možda dva, tri sata noću i vječno juri desetak poslova istovremeno. Ne znam kad sam sve ono što jesam, zapravo potisnula duboko.

Suze se ne vide.

Bol je skrivena.

Umor je ispod tri sloja pudera i maskare.

Lice je uvijek lijepo, smiješak je uvijek prisutan, oči su uvijek bistre i oštre. Za drugo nemam vremena i ne želim ga naći.

Posao koji radim naučio me da budem uvijek bezobrazna, da svaka moja rečenica bude dvosmislena i da nikoga ne puštam blizu.

U mom svijetu postoji svega par ljudi koji su zavirili ispod fasade, ostali… poginuli su u pokušaju.

  • Ti kao da nemaš slabih točaka. Od kud ti energija? – rekao je dok smo sjedali u njegov službeni, a ja provjeravala mailove na mobu.
  • Svi imamo slabe točke. – odgovorila sam kratko, jasno mu dajući do znanja da ovim putem nećemo poći. Nikad.
  • Ne možeš vječno tako.
  • Kako?
  • Živjeti iza zidova.
  • Filozofiraš. – presjekla sam ga i počela tipkati broj klijenta kojem smo trebali dostaviti mjesečno izvješće.
  • Umori to. – nastavio je, a ja sam ga svojski ignorirala.

Još neko vrijeme je pričao o tome kako svatko treba nekog, kako ne mogu vječno živjeti kao da svijet ne postoji. Nije znao da ga pozorno slušam, dok glumim kako nehajno gledam kroz prozor. Vožnja je bila duga, preduga.

Nekoliko puta mi je uputio značajan pogled. Osjetila sam ga na svom licu i samo promrmljala – pazi na cestu. Ugrizao se za usnu i nasmijao.

Znala sam da kao i mnogi drugi trza na mene, ali isto tako sam mu jasno kao i svima ostalima dala do znanja da od toga ništa. I nije stvar bila u tome da sam bila neka fatalna žena, jedna od onih filmskih koje se pojave pa svi padnu u trans. Ne, nikako. Samo sam im jasno dala do znanja da me ne zanima nitko i da me nitko ne može imati.

Nisam imala vremena za ljubav. Za osjećaje, za razumijevanje i za igre. Jedino što me zanimalo bio je posao. Tu sam bila carica. Žena koja je stvorila malo carstvo iz ničega – sama. Žena koja je odrađivala posljednje dane na poslu kojeg nije voljela i kojeg se konačno mogla riješiti.

Možda su očekivali da moj odlazak iz firme znači spuštanje garda? Ne znam, ali svakako su se prevarili.

Odlazak s tog posla značio je samo još jače povlačenje, deblje zidove i tešku artiljeriju oko njih. Nisam si u svemu što radim i stvaram, mogla dozvoliti da netko vidi umor ili nemoć na mom licu. Nisu smjeli znati da postoji srce ispod tog oklopa.

Oni su vidjeli ono što sam i željela da vide – kučku. Kamen. Bezobraznicu bez dlake na jeziku koja gazi preko leševa.

Nisu znali da ulazak u moj svijet znači suočavanje s mnogo demona, jer jednom davno dozvolila sam si biti samo žena. Voljela sam, patila sam, davala sam se. Bezuvjetno iz dana u dan.

Zauzvrat sam dobila toliko boli… i porušene svjetove. Nakon što sam mislila da je moj život određen, da znam s kim ću i kako ću, zapravo sam shvatila da pojma nemam tko sam. Voljela sam tog muškarca a on je u meni ubio sve što se u ženi može ubiti.

Kad sam pobjegla iz tog odnosa, shvatila sam da se uopće ne poznajem. Da sam izgubila kompas. Da više nisam sigurna slušam li neku glazbu zbog toga što je volim ili zato što sam je slušala s njim. Jedem li neke stvari jer istinski uživam u tim okusima ili sam navikla to spremati za njega.

Živim li ili samo slijedim pravila koja je on postavio, a ja slijedila… jer sam ga voljela previše, a sebe premalo?

Kad gurnem na stranu ono što sam bila s njim i što sam postala nakon njega, shvatila sam da je ta ljubavna priča, bila samo vrh ledenog brijega. Oduvijek su me svi željeli zauzdati, kontrolirati, posjedovati. Valjda sam ostavljala dojam osobe koju treba vezati da bi ostala. Nisu imali pojma. Nisu znali da me samo trebaju pustiti da ih volim i ne pokušavati, ugurati me u svoje glupe kalupe.

Roditelji, prijatelji, susjedi, rodbina, kolege, muškarci u mom životu – svi su radili jednu te istu pogrešku, uvijek iznova, pokušavali su ukrotiti vjetar. Da su pustili da jednostavno budem, imali bi me. Ovako su ostali izvan bedema, bez mogućnosti da ih ikad pustim blizu.

U svim svojim padovima bila sam sama. Naučila sam cviliti iznutra, a izvana se smijati. U najbolnijim trenucima u svom životu, kad sam izgubila nekog tko mi je svojim kratkim postojanjem dao smisao, shvatila sam da se ne isplati gristi oko ljudi. Ako nisu tad vidjeli slom, nikada neće. Niti ne zaslužuju da me vide ranjenu.

Rane mogu vidjeti samo oni koji me vole. Nitko drugi. A nije potrebno da me se voli. Ne više. Obožavanje i simpatije i pažnju traže djevojčice, a ja sam to davno prestala biti.

I dok čitate ovo i čekate da vam otkrijem svoje rane, padate kao i svi oko mene na jedan te isti trik. Povukla sam vas, ali vam nisam dala ni mrvice. Jer to je ono što kučke rade.

Uvjere vas da ipak imaju dušu, a tad vas hladno prožvaču i ispljunu. Nema to veze s našom zlobom, samo s činjenicom da ne znamo, ne želimo i odbijamo, živjeti drugačije.

Marija Klasiček

 

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)