Bijes obitava u svakome. Uvijek je u modi. Možete ga nositi sa svime što ste taj dan odlučili da obučete. Odlično se može iskombinirati i sa svim emocijama, naročito dobro ide s uvredama.

Ispred mene je bio kilometarski red, a za šalterom gospođa vatreno crvene kose. Ne samo da joj je kosa vatrena, nego sam čula i da bljuje vatru. Ljudi su bili izluđeni, nervozni i bijesni. Psovali su. “Ako me išta izbaci iz cipela to su ove isfrustrirane šalteruše!” – rekao je čovjek i ljut kao ris izašao iz institucije.

Šalteruše.
 Nekada sam negdje pročitala: “Smrt kada dođe po šalterušu, vrati se nazad po još jedan papir.”

Trudila sam se ostati sabrana i smirena. Sama sebi sam predložila da posmatram sve te ljude sa ubjeđenjem da tu sigurno postoji neko interesantan da mi preokupira pažnju. Pokušavala sam se restartati i zahvaljujući nekome iskreirati novu priču u glavi. Međutim, oko mene je bilo mnogo ljutog sadržaja, moji moždani filteri nisu funkcionisali i sve mi je to stvaralo još veću nervozu.
 Pažnju sam preusmjerila na otvor na šalteru i shvatila njegovu svrhu. Zaključila sam da je šalter cijeli otvoren vjerovatno bi neko udavio neku od žena koja radi taj posao, pa su izmislili taj otvor.

Nakon dugog čekanja, ispred mene je bila samo jedna žena.
 Šalteruša joj je rekla da joj potvrda nije gotova i da ponovo dođe za par dana. 
Zatvorila sam oči jer sam znala da će uslijediti gašenje vatre benzinom.
 Gospođa nije mogla obuzdati zvijer u sebi, naglasivši da već treći put dolazi. Razvijala je imunitet svom bijesu uvredama i psovkama upućenim šalteruši. Koristila je usluge cijelog paketa omalovažavanja i primjedbi na šalterušine (ne)sposobnosti. Svoje eksplozivno stanje je završila rečenicom: “Očigledno je da vam trebam kupiti bombonjeru jer vidim da ste na to navikli.” Doživljaj je smanjila psovkom kao pozdravom i otišla.

Prišla sam šalteru. Vidjela sam pored šalteruše Merci bombonjeru i shvatila da je to bila inspiracija ženi ispred mene za govor. 
Ljubazno sam pozdravila damu za šalterom. Otpozdrav nisam dobila. Rekla sam joj šta mi treba i dala joj papire koji su mi bili potrebni za to.
 Ona ih je bijesno uzela. I znate šta?! Falio mi je jedan papir.
 Gledala sam u nju razmišljajući da li da se smijem ili da plačem. Ona je moje misli prekinula drsko:
 “Nešto Vam nije jasno!?”
 Iz mene je izletilo:
 “Šta Vas toliko boli?
” Žena se sledila. Onda je počela plakati.
 Nakon njene reakcije, sledila sam se i ja.

Stvorila se tišina koja je ličila na daleki san. Probala sam naći riječi koje će razbiti taj muk, ali kad sam ih probala bile su slane kao njene suze. Provukla sam ruku kroz onaj otvor na šalteru i zaključila da on ne postoji samo zbog sigurnosti šalteruša, nego i zbog čvrstog držanja za ruku jer je ponekad samo to potrebno.
 Šalterusa je kroz suze izgovorila: “Izvinite, malo sam osjetljiva. Kćerka mi je u bolnici“.

Šalteruše.
 Zaboravljamo da su to nečije majke. Nečije supruge. Nečije kćerke.

I ne pomišljamo da su to žene koje možda ponekad ne mogu uhvatiti sebe. Koje možda imaju bolesno dijete ili bolesnog partnera. Koje su možda jedini izvor primanja u svojoj porodici. Koje se možda boje života. Koje možda isplaču dušu ili suze ostavljaju za kasnije. Koje su možda usamljene i kojima treba sunca i pažnje. Koje možda guli patnja. Koje su možda iskliznule iz svijeta. Koje možda nemaju nikoga da ih razumije.

Prebirajući riječi kao starudije po podrumu, rekla sam joj da svaki put kada stavlja pečat, potpis, ovjerava dokument, izdaje potvrdu o nečemu u ritmu srca izgovara: “Sve je dobro kao čarolija novog početka.
” Naglasila sam joj da meni ta rečenica uvijek pomaže. Izmislila sam je. Tog trenutka. I ne znam zašto sam to učinila. Osjetila sam da sam je tom rečenicom zagrlila iznutra.

Nakon par sati sam se vratila s papirom koji je nedostajao. Za šalterom je bila druga gospođa. Predala sam joj kompletiranu dokumentaciju, a ona mi je rekla: 
“Kolegica mi je rekla da Vam ovo predam”.

I provukla mi kroz otvor na šalteru bombonjeru Merci.

Amina Mašić

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti.
Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima.
Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k’o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

Komentari