Nela Baričević: Nemaš me…

Nemaš me. Nemaš me da ti lažem, da ti pišem hvalospjeve vođena tobože savršenom ljubavlju. Nemaš me da te utapam u beskrajnim epitetima kao da me nikada nisi odbacio u sumnju, kao da me nikada nisi stavio pred zid i ispod ovog srca koje i dalje samouvjereno kuca. Nemaš me da kao neke za svaki dan odaberem savršeno osmišljenu i, nadasve je l’ realnu, fotografiju naše veze pa ju ispeglam u kakvom programu i pokačim na društvene mreže da se na nju nakače sladunjavi, i nadasve je l’ iskreni, komentari.

Shvati. Mogla bih te omotati u crveni celofan. Mogao bi to biti i onaj crveni celofan koji ne dopušta da se viri u sadržaj njegova paketa. Neprobojan. Mogla bih te savršenim metaforama u kojima bi ti oči bile poput svjetionika u noćima mojih lutanja zarobiti u lažiranoj svakodnevici.

Mogla bih. Mogla bih ispisati da se nikada ne naljutim i da mi je uvijek savršeno jasno kada odlaziš da moraš ići i da to činiš, ne za samoga sebe, već za nas. Mogla bih ti reći da nikada kada dobijem snimku s kakvog koncerta ne poželim biti kraj tebe, stisnuti te blizu i ne puštati, jer je to posao, a posao je, zna se, svjetovima odvojen od ljubavi.

Mogla bih reći da mi ne fališ, jer naprosto sve mogu i znam sama. I zbilja je istina da te neću čekati da promijeniš žarulju, da sastaviš upravo kupljeni stolić, da provjeriš ulje i antifriz u autu. Naprosto, sve što mi u svakodnevnom životu može zatrebati znam i mogu obaviti sama. Mogla bih reći da sam se posve navikla na tvoje odlaske, ali istina je da kadgod okreneš leđa u napuštanju našega stana u mene se useli tupa tišina. Na trenutke ta tišina sretno odzvanja jer mogu neograničeno uživati u lutanjima svojim mislima, osamljenim šetnjama i vlastitim, malim guštima. Jest, na trenutke odzvanja sretno, ali to je onaj tip varljive sreće koja ubrzo splasne…

Da, ma kako ne bih. Mogla bih lagati.

Mogla bih lagati da savršena ljubav postoji i da smo mi, dakako, njen pravi primjer. Mogla bih. Mogla bih ti reći da si iza baš svake moje misli – ti. U svakom dobrom jutru i svakoj lakoj noći. Mogla bih, ali lagala bih.

Nemaš me. Nemaš me da ti pod povećalo konstantno stavljam vrline, da u tebi i u nama samo dobro vidim. Nemaš me da se nikada ne naljutim na tebe kad mjesto kući, nakon gaže odeš na pivo, jer iako se gledano izvana doima kao zabava – to je posao kao i svaki drugi. Nemaš me da ti ne kvocam i da ne sumnjam i da se ne pitam primjećuješ li kolike sam čokolade kroz godine pojela. Nemaš me da ti konstantno podilazim, da na sve kimam glavom u odobravanju. Oprosti, ali za to me nemaš.

Shvati. Shvati da sam mnogo puta ljuta. I da bih mnogo puta radije zafitiljila mobitel u zid no odgovorila na poziv. I sama shvaćam da najčešće ta ljutnja izvire iz puka nedostajanja koje osjećam. I sama shvaćam da pravo nije posve na mojoj strani. Pa ipak shvati i ti da postoji toliko trenutaka kada se pitam nisi li mogao izabrati kakav „normalniji“ posao, od 9 do 17 h pa da te imam kao što i sve druge žene imaju svoje najdraže svaku večer za sebe. A onda se sjetim da ne bih i sama učinila isto da savršeno pristajem kalupu od 9 do 17 h. A onda se sjetim koliko taj posao i mene podsjeća da držim glavu izvan zone komfora, da se ne dam uhvatiti u mrežu rutine, da ne živim za vikende i praznike na kalendaru, nego da i ja svojim poslom, bližim danjim snovima, lutam svijetom.

Trebalo mi je da naučim.

Trebali su mi mjeseci da naučim zaspati bez laku noć i još nekoliko mjeseci da naučim dočekati jutro koje će biti dobro u izostanku makar tvoje poruke. Trebalo mi je da naučim disati iako ne znajući u kojem si gradu trenutno. Jer nemaš signala. Jer si na cesti. Jer putuješ.

Da ti oprostim mi je trebalo. Da pogledam u tvoje oči i vidim i dalje onog klinca za kojega nitko ne bi dao ruku u vatru, no ja sam vjerovala. Ne vođena nekom višom silom s nebesa, nego jer jednostavno vjerujem ljudima dok me ne slome.

Jesi, kako se kasnije pokazalo lomio si me. Lomiš me i dalje. Pucam po šavovima i budem ljuta toliko da ne vjerujem da se trenutak poslije grcam u smijehu kraj tebe koji si me naljutio.

I ni po čemu ti nisi poseban svijetu.

Ni ne trebaš biti. Dovoljno je da si poseban meni. Unutarnji ringišpil, krug ljubavi i straha koje spoznah samo mi je potvrdio da te nikada, više nikada, ali baš, baš nikada – ne pustim.

I shvatit će me žene. Žene koje su prošle ista lutanja. Iste upitnike nad glavom. Iste živote. Shvatit će me žene koje ostaju na obali dok njihove ljubavi plove. Shvatit će me žene čiji muževi lutaju po cestama neznanih im gradova i država. One koje su prošle i one koje tek imaju proći. Jedna mi je od njih šapnula: „Sad iznutra vidiš kako je to. Iznutra vidiš što si izabrala… nije lako. Nije lako, ali ako ima ljubavi ništa nije uzalud!“ I nije.

I unatoč svim ispitima života, svim previranjima… Unatoč periodičnim mjestimičnim naoblačenjem i izostankom svih nijansi crvene, znam kraj koga putujem. Kraj koga ostajem. I unatoč svim kilometrima slanim od suza kada odlaziš, dvostruko su slađi ovi koje prelaziš kada se vraćaš…

S ljubavlju u ljubav.

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete