Čega je vrijedno slomljeno srce?

Postoje u životu te neke situacije koje nas trajno obilježe. Oštete. Oskrvnu sve što smo do tada bili.

Razvodi – vlastiti ili oni naših roditelja. Smrti – roditelja, braće, sestara, najboljih prijatelja, rođene djece. Veliki gubici – domovi izgubljenih u prirodnim katastrofama, ukradena imovina, otkaz radnog mjesta. Povrede našeg tijela ili dostojanstva – fizički ili seksualni napadi, mobbing. Situacije su ovo koje, ovisno o težini tragedije, za svako ljudsko biće znače bol, tugu i traženje nekog novog sebe, onoga koji će postojati nakon što prihvatimo da nekoga ili nečega više nema.

Ponekad za neke od nas nema dojučerašnjeg partnera. “Klasična” priča. Toliko razvikana i mnogima poznata da je dosadno o njoj i pisati. Osim što nije. Osim što toj ženi od 40 godina, koja je trenutno u top životnoj formi, koja je ostala sama s dvoje djece, to nije klišej.

Ona je izgubila muža, brak, a kroz vrijeme dok je proživljavala razvod, izgubila je i samopouzdanje i sliku sebe koju je gradila posljednjih 15 godina. Više nije supruga. Sad je razvedena.

Sitnice su te koje slamaju u trenucima kad se privikavate na život bez para. Odlazak na vjenčanje gdje odjednom više nemate pratnju, nošenje teških vrećica iz dućana, pomoć bilo koje vrste, zadnje riječi prije spavanja koje sada ostaju neizrečene.

Pod teretom uloge ostavljene žene teško je skupiti snagu i krenuti dalje. A tada se često događa da prkos koji daje snagu ići naprijed omalovaži postojanje samog tog braka. I iako su to bili visoko funkcionalni brakovi, prekinuti zato jer je jedan od partnera kao rješenje krize srednjih godina našao u razvodu, odjednom ništa u vezi tog odnosa nije vrijedno spomena. Petnaest godina putovanja, zajednička djeca, uspomene, imovina. Sve postaje bezvrijedno. Proglašava se izgubljenim vremenom jer je tako lakše krenuti naprijed. U dane u kojima tog braka i tog odnosa više nema.

Ali ipak, ostaje činjenica da su poneki trenuci bili zaista sjajni. I oni nisu manje sjajni samo zato jer ih danas više nema i u budućnosti im se ne nadamo. Obezvrjeđivanjem zajedničke prošlosti obezvrjeđujemo i sebe. 

U redu je imati osmijeh na usnama kad se prisjećamo nekih sretnih trenutaka, jer iako nam je danas ta osoba nanijela bol, makar znamo da smo imali nešto. Nešto vrijedno sjećanja. Nešto vrijedno 15 zajedničkih godina. Da naše zajedničko vrijeme nije “izgubljeno” nego nam je donijelo upravo ono što nam je u tom trenutku trebalo.  S tim na umu, lakše je napraviti čistku i kad smo već sami, bez kompromisa početi stvarati neku novu budućnost i neke nove uspomene.

Postoje situacije u kojima se srce tako jako slomi da društvo u cjelini o tome ne govori. Nije u stanju. Jedna od tih situacija su teške traume izazvane gubicima.  Traume toliko teške da o njima nitko ne želi govoriti jer smo svjesni da prave pomoći nema i da nastupom tako teških okolnosti cijeli doživljaj svijeta i poimanja stvarnosti postaje drugačiji. No čak ni tada, u najtežim tragedijama, ne znači da se ne treba prisjećati onoga što je bilo, ako nam to paše. Ne znači da ne smijemo slaviti to što smo imali, samo zato što to sada nemamo.

Kao što je teško preboljeti razvod pa se u procesu oporavka osnažujemo ignoriranjem prošlosti, neki nas gubici oštete na drugi način, da umjesto da ignoriramo prošlost, mi ignoriramo budućnost i pretvaramo se da se ništa nije promijenilo. Jer priznati da smo ostali bez doma, roditelja, a neki čak i bez vlastitog djeteta nije prihvatljiva varijanta. Pa se gradnjom hrama prošlosti ograđujemo od svijeta u kojemu ta voljena osoba ili dom ne postoje. Ali i jedno i drugo je iluzija i to opasna jer buđenje iz te iluzije koje je neminovno je još bolnije, a srce i duša opterećeni tim gubitkom na taj način ne mogu niti početi zacjeljivati.

Kao što nije dobro živjeti u prošlosti i pretvarati se da se samo na uspomenama može graditi budućnost, isto tako nije dobro niti ignorirati njeno postojanje.

Jer niti se danas slomljeno srce može zaliječiti ako se pretvaramo da do jučer nismo postojali ni mi niti okolnost koja nas je povrijedila, niti srce može zacijeliti ako se u budućnost ne upuštamo već se samo hranimo prošlošću.

Najteže, ali i najzdravije je priznati postojanje prošlosti koja je i uvijek će biti dio nas i smoći snage zaliječiti srce i dan po dan, trenutak po trenutak, gurati naprijed. I prisjetiti se da za neke stvari, neke ljude i neke ljubavi vrijedi imati slomljeno srce. Jer to znači da smo voljeli, živjeli, usudili se. I da ćemo, kad se oporavimo, to moći opet.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete