Muka, porođaj… i napokon gotovo!

Krv, suze, znoj, sluzavi iscjedak, plodna voda, mokraća… dosta vam je? Gadljivi ste? Onda pametnije da prestanete čitat’ odmah u startu.

 

A ako mislite rađat, prihvatite činjenicu da sve što ste vidjeli u američkim filmovima pada u vodu.

U hrpu vode doslovno. Al vratimo se na mjesto gdje sam stala u prošloj kolumni. Bilo je pet sati ujutro. Šetala sam praznim bolničkim hodnikom kroz koji se povremeno čuo plač novorođenih beba. Koristila sam svaku priliku njihovog deranja da si dam oduška i malo glasnije stenjem. Odgovaralo mi je što je većina spavala osim pokoje trudnice koja se prošetala do wc-a usput mi bacivši osmijeh ohrabrenja.

Čudno je to. Ja ljubomorna na nju jer može spavat noćas (ili bar ležat i buljit u plafon što sada tako dobro zvuči), a ona ljubomorna na mene jer sam napokon na kraju. 

Stiže smjena i dolazi nova doktorica koja me vodi na ultrazvuk. Gledam doktoricu koja naglo mijenja izraz lica iz nasmiješenog u podosta zabrinuti. Pitam jel sve u redu, nešto si mumlja u bradu i izletava iz ordinacije. Lagano me hvata panika. Ubrzo se vraća i vodi me na još jedan “ručni” pregled. Ponovo ju pitam za bebu. Kaže da je malo manja od očekivanog.

Primjećujem strah u njenom pogledu i preplavljuje me taj isti osjećaj. Što ako nešto s bebom ne bude u redu?! Priznajem, to pitanje mi se u glavi motalo zadnjih mjesec dana. Bojala sam se. Što ako se nisam dovoljno pazila za vrijeme trudnoće? Što ako sam nekako naštetila bebi? Hoću si to ikada moć’ oprostit’? Brzinski sam te misli skrivala u najdublju ladicu koja se sad svom silinom otvorila.

Otvorena sam 6 cm i obzirom na situaciju nema se kaj čekat’, idem u rađaonu. Meni je to zvučalo kao da ću u najmanju ruku rodit’ za 15 minuta, jer, hej, hitno je!

Ma kak’i. To još nije bilo za paniku očito. Odlazim u sobu, kupim nalaze, ručnik, bočicu vode (koju sam prokrijumčarila u box), labelo i mob. Zovem muža da krene. I nek požuri, jer ću rodit’ uskoro. (Hahaha dobra!) Ulazim u hladnu prostoriju koja je polovično pregrađena zidovima. Svaki taj prostor između pregrada naziva se popularno “box”. U 6 sati ujutro smještaju me na krevet i spajaju na ctg koji prati trudove. Uvode mi kanilu u ruku za lijekove koje ću primit’ za lakši porod. (Too! Samo mi droge dajte!)

Dolazi simpatična doktorica od jučer i osjećam dozu olakšanja. Njezino nasmijano lice i pokušaj skretanja moje pažnje dok mi PROKIDA vodenjak bilo je komično ali uspješno. Nevjerojatno je kako te nečija topla riječ u ovakvim trenutcima podigne. Voda mi teče niz guzu i noge i postaje mi hladno tako ležeći u lokvi.

Prebacuju me na bok i ostajem sama u boxu. Gledam u zid, trudovi stižu sad sve jači i sve češći. Počinje porod u susjednom boxu. AJMEEE MAJKOOO!! Ovo mi je najveći šok do sada!! Slušam ženu kako urla iz petnih žila dok donosi novi život na svijet. Moli doktore da joj pomognu, plače, vrišti da ne može… Krv mi se zaledila u žilama od njenog vrištanja i vremena koliko je ta agonija trajala. Prenerazila sam se.

Preuzeo me strah od glave do pete! Gotovo! Odspojit’ ću se s aparata i idem nekud’. Čučnut’ ću nasred livade i rodit’ sama. Pa ovo je nehumano da porod toliko boli, a doktori nikako ne olakšavaju ?!

Trudovi mi, uz strah, tjeraju suze na oči. A ono najbolnije nije ni blizu. Ja to neću moć’! Imam jako nizak prag boli, da im kažem da ja to ne mogu? Možda ima alternativa za nas koje to jednostavno NE MOŽEMO?! (Oooo možeš, možeš, buš vidla!)

U pravom trenu dolazi muž i sprečava moj bijeg u mokroj, krvavoj spavaćici. Pokušava pričat’ sa mnom a meni je dovoljno da je tu kad proškiljim između sad već razarajućih trudova. Dolazi doktor, čeprka, nanosi mi gel za brže otvaranje i odlazi. Pojavljuje se sestra i ubrizgava neki lijek u moje vene. Sad je mrvicu lakše. Dobit ću još jednu dozu kasnije. (Jupii!!)

Više nisam imala osjećaj za mjehur, a ionako sam bila u mokrim plahtama. Uvode mi kateter što začudo nije bolilo i tiskaju mjehur da se pomokrim. Mijenjaju mi plahte (napokon!) i ostavljaju nas ponovo same.

Stvarno mi puno znači što je muž sa mnom. Većinu vremena si ionako sam, u boli i svojim mislima. Pitao me: “Dobro, jel sad vrijeme da se dogovorimo oko imena? ” Dvoumili smo se par mjeseci, tj. ja sam znala koje ime želim ali smo i drugom dali priliku. Pogledala sam ga, izmučena, znojna, umorna. Mislim da je to bilo dovoljno. Imam feeling da sam ga tad mogla zatražit’ kaj god mi se prohtije. “Ok, nek’ ti bude.” Rekao je. Mislim da sam se na sekundu i nasmiješila.

Dolazi sestra sa drugom dozom droge i pitam ju kad ću dobit’ epiduralnu anesteziju.  “A želite ju? Jesu vam vadili krv?” “Molim?? To moram najavit’ da želim? Kakva krv?” Dolazi sestra sa ampulicom i hrpetinom papira koje moram potpisat’. Muž se zabrinuo kad je vidio količinu dokumentacije. “Nina, ovo nije zajebancija”. Znam, al me sad više boli briga dal’ ću imat’ glavobolje ili kakve druge posljedice. KREPANA SAM!

Na vratima se, poput anđela, pojavljuje anesteziologica s pomoćnikom. Muž napušta box jer nam treba maksimalna koncentracija. Objašnjava mi u koji položaj ću sjest’ (al’ ja nemrem sjedit gospođo! Beba viri iz mene!), kako moram bit’ mirna i reć’ im kad završi trud, tad ona pika. Iskreno, tu famoznu iglu nisam niti pogledala. (Ma da je od 2 metra, ako će smanjit’ bol -udri!)

Liježem na bok i čekam. Vraća se muž i uspijevamo čak izmjenit’ koju rečenicu. Trudove u području trbuha uopće ne osjetim (jeeej!) ali sad beba opasno već gura van. Pritisak na mišiće zdjelice je ogroman. Da oprostite, osjećaj je takav k’o da je beba fulala pa pokušava kroz debelo crijevo na dupe van. Eto, tak sam se osjećala.

Dolazi starija doktorica sa nekoliko studenata. Vidim da sije strah i trepet, čitam im iz očiju. I ona ima tu čast uplovit do lakta u mene samo ovaj put nije isto. Auuuu!!! Kaj to radite?!! Boli u pm!! Doktorica me hladnim tonom obavještava da se beba poravnala s kičmom i tako ne može van nego ju moraju malo zakrenut’. To je ljudi moji takva bol! Usred truda ona zaokreće bebu koju drži za glavicu a ja mislim da ću umrijet’! Osjećam k’o da se beba grčevito drži noktima za unutrašnjost moje utrobe a ona ju na silu okreće. Bezuspješno. Čim bi trud popustio i maternica se opustila, beba bi se vratila u početni položaj. Pokušala je tako par puta i onda otišla.

Vraća se mladi doktor i radi isto. Alo ljudi! Jeste vi normalni?! Ili me porodite il prestanite čeprkat! Bila sam izmoždena. U trudovima već skoro 30 sati, jela zadnji put prekjučer, a sad mi se već i opasno spava.

 

Kak tak umorna i strgana rađat? A da odgodimo za sutra?

Epiduralna popušta i trudovi postaju, onak jebački. Tražim novu dozu no bacaju mi ignore. Muž je čuo razgovor dvoje doktora (dobro da ja nisam!) kako se pritiskom na bebinu glavu tokom okretanja počeo radit’ hematom i beba mora van po hitnom postupku. Pripremaju salu za carski rez. (Znala sam, prvo me izmučite pa kasapite, divota).

Na to starija doktorica odmahuje glavom: “Ja ću to rješit’.” Dolazi sestra sa čarobnom tekućinom koju mi pušta u venu (Uff, ovo je najbolja droga do sad). “Ja ću si sad malo odspavat”, rekla sam, a oči se same počele sklapat. “Ne, sad ćete rodit”, kaže mi ona. “Ne, ne, idem spavat’.” Uvjeravam ju.
Naravno da sam trabunjala. Okreću me na leđa, pojačavaju drip do maksimuma. Doktorica prati situaciju na ekranu, drugom rukom drži bebinu glavicu. “Kad vam kažem da tiskate, tiskajte.” “Sad!” Aaaaaaaaaa!!!! Jebote, šta je ovo sad bilo?!

Muž je brzo odustao od držanja za ruku, slomila bi mu je vjerojatno. Bitno da je bio tu. A i hladio me papirima. To mi je full pasalo. Od hladnoće koju sam do nedavno osjećala, sad sam gorila. Skidaju mi čarape (da, ja sam pametna došla rodit u čarapama).

Stiže novi trud i tiskanje. “Aaaaaaaaa!!!” Pas mater kako ovo boli!! Opominju me da ne radim dobar posao, da se samo derem i ne tiskam uopće. Dolazi trud. Ma jebalo vas disanje da vas jebalo! Dahći poput psa. “Ma dahćem ti mami!”

U teoriji je to funkcioniralo, u praksi sam svakim novim trudom zadržavala dah i ne disala. Skupilo se njih 5, 6 oko mene. Muž je izašao van jer je nastala gužva. Mladi doktor naslonio se laktom i cijelim tijelom na moj trbuh i gurao bebu van. Do ovog trenutka nisam mislila da išta postižemo a onda je došao trud, stisnula sam svom snagom i osjetila ju dolje. Tu negdje dolje. Nisam mogla dešifrirat jel viri van il ne, samo da više nije u trbuhu. Rekla sam doktorici da osjetim bebu. Kratko se nasmijala i pitala: “Jel?” Koliko god mi je sad sve u maglici što zbog lijekova, što umora i uzbuđenja, taj trenutak sam najbistrije sačuvala u svojoj svijesti.

Vidim babicu kak uzima ružne škare u ruku i nadvija se nad moju svetost. “Sljedeći trud jaaako tiskajte da vas ne moramo rezat.”

Uprla sam sve mišiće u tijelu da skupim zadnji atom snage iz tijela i stisnula. Džabe, vid’la sam po njoj da me cvaknula al nisam osjetila. Stiže sljedeći trud i beba izlazi van. Ja tog nisam bila svjesna. Nastavila sam tiskati i dalje dok me nisu opomenuli da je gotovo.

Muž ulazi i čujem: “Čestitamo, dobili ste djevojčicu!” (Znala sam!!) To me nije uopće iznenadilo. Stavljaju mi malu štrucu na prsa. Doslovno mi ovako sklupčana u šaku stane. (Ok, možda ne moju, al muževu sigurno). Tri studentice pažljivo promatraju iskusniju doktoricu dok mi šiva kokicu. Veli ona: “Par unutarnjih šavova, jedan trostruki vanjski”. (Kakgod, mislim si, samo završite peče me!)

Muž je istim onim ružnim škarama prerezao pupkovinu i bebu nose na vaganje. Super okolnost je ta da se baš u mom boxu vršilo mjerenje pa smo svako malo imali priliku upoznati nove bebice.

Vraćaju mi ju na prsa i ostavljaju nas same. Nas troje. Moja nova mala obitelj.

Mama iz hooda

Komentari

Nina Stankić

Nina je mama jednogodišnjakinje koja je skoro sišla s uma slušajući pametne savjete iskusnih majki s interneta. Odlučila je pomoći novim "sestrama u nevolji" pišući bez šljokica i jednoroga. U rijetkim slobodnim trenutcima peče kolače ili pije pivu s frendicama.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete