Posljednja poruka: „Samo nemoj prestati da pišeš.“

Stoji par metara od mene u polumraku sobe i lomi ruke od nervoze. Gleda me širom otvorenim očima i puni ih slanim suzama. Zakoračila bi prema meni, ali vrati nogu pa zastane. Rekla bi nešto, ali se ugrize za jezik čim prvo slovo krene – i tu, na granici između bliskosti i daljine, stoji i ne zna gdje pripada.

Šta uopšte može reći, a da to nešto ponese značenje? Pogriješila je? Žao joj je? Neće nikad više? Te riječi ne znače mnogo kada iznevjeriš ljubav i predaš se nekom drugom, pa sutra uhvatiš vlastito srce umotano u preljubu i u naletu osjećaja krivice priznaš svoje nedjelo.

Izgovori i opravdanja

Trajao je taj monolog dobrih dvadeset minuta, a ja sam je pustio da kaže sve što je imala. Slušao sam kako priča o tome da je tu noć bila usamljena, a moje odsustvo zbog poslovnog puta je dodatno otežavalo njenu prazninu. Slušao i priču o tome kako je bila pijana i kako su njih dvoje stari poznanici između kojih je uvijek bilo hemije i kako, kune se vlastitom majkom, nikada trijezna ne bi dozvolila da se takvo nešto desi.

Onda je malo čupala kosu, još malo plakala pa ponovo pričala kako je spremna da uradi sve da se iskupi i bla bla bla, riječi koje su prolazile kroz mene kao onaj oštri februarski vjetar koji me zapuhne na mostu Vrbanja. Nijemo sam gledao tu ženu koju sam i dalje bezuslovno volio i iskreno žalio zbog nas jer prevara ne briše ljubav, već povjerenje i upravo je zato tako teško preboljeti. Moraš ostaviti nekog jer mu/joj više ne vjeruješ, ali s druge strane, ipak ostavljaš nekog koga i dalje voliš.

Kad je ispričala sve što je imala da kaže i tako zadihana stala isred mene čekajući bilo kakvu reakciju, bilo šta osim ćutanja, ja sam zapalio cigaretu i rekao da moram da idem. Onda je uslijedio taj skamenjeni pogled i izgubljenost na moj potpuno neočekivan odgovor. Prišao sam joj i poljubio je u obraz, a onda izašao iz stana kao da se ništa nije desilo. Ostala je stajati na sredini sobe.

Otići ili ostati?

Obišao sam par krugova mojim standardnim rutama, dimio cigaretu, malo gledao u rijeku i pogledom mjerio dubinu, zatim sjeo na klupu, pružio noge i čekao da me zapuhne vjetar. Nisu mi dolazile ni misli ni riječi. Ničeg u glavi do ćutanja, što je čudno jer mi je obično nemoguće utišati misli i uživati u tišini trenutka – vazda mi nešto galami u pozadini. Ovaj put, pak, ništa.

Rijeka šumi, vjetar maše granama i kosama djevojaka koje prolaze šetalištem, naiđe poneki starac sa onim malim bijelim kerovima, biciklista ili neki simpatičan par i svako odlazi nekom svom životu i nekoj svojoj stvarnosti.

Jedino ja sam tu, na raskrsnici dva života. Ostati ili otići? Vratiti se u stan ženi koja me upravo izdala, oprostiti joj i pokušati ponovo izgraditi nešto od nas ili pak napustiti to mjesto i početi ponovo, od umjetnosti ili od nečeg što mi do sada nije ni padalo na pamet?

Ta velika dilema je stajala u meni kao veliki sivi slon sred sobe bez vrata i prozora, ali moje su misli odbijale da je prihvate i njom se pozabave. Nisam bio spreman da je izgubim, baš kao što nisam spreman da joj oprostim. Ustao sam s klupe, otišao do trafike po novu turu cigareta i pitao prodavačicu šta bi ona uradila na mom mjestu. Pogledala me kao da sam joj izgovorio psovku i samo zatvorila onaj prozor, a ja prešao na drugu stranu ceste i dugo se smijao njenoj groteskno začuđenoj faci.

Prešao sam preko visećeg mosta zatvorenih očiju, ostala mi ta oduševljenost mostovima još iz djetinjstva, pa drugom stranom dovršio krug do Socijalnog. Prešao još jedan most i opet krenuo Vilsovim, odlučan da u tom putu do Treće gimnazije donesem svoju konačnu odluku. Koračao sam, tražio misli, lomio se bez rezultata, a gimnazija bila sve bliže.

Pismo ili glava?

Zastao sam kod gimnazijske kapije, iz džepa izvadio kovanicu od jedne marke i rekao: glava-odlazim, pismo-opraštam.

Bacio sam novčić u zrak i u tih par djelića sekunde, moje su se misli otvorile kao brana nad hidroelektranom i pustile kao poplavu sav taj nakupljeni mulj od emocija, ja sam u času vidio čitavu našu prošlost i sve moguće scenarije budućnosti, a onda se čuo zvonak zvuk udarca kovanice o beton i trznuo me iz transa vlastitog uma.

Nisam vidio da li je palo pismo ili glava. Nije me bilo ni briga, novčić sam ostavio da leži na asfaltu i požurio nazad u stan – da joj kažem da razumijem i da ću pokušati preći preko toga. Tamo, međutim, nije bilo ničega. Njene stvari iz ormara pokupljene, slike sa zidova skinute, pokupljene i sve knjige koje smo kupili zajedno, ali i one koje smo jedno drugom poklanjali. Njen nakit, ukrasi, sat kojeg mi je kupila za rođendan, polaroid naočale, sve, sve, sve što je nečim moglo podsjećati na nju.

Ispraznila se iz mog života i otišla. Na društvenim mrežama nema njenog profila niti tagovanih fotografija, a njen ključ od stana, bez privjeska, stoji na ormariću kraj ulaznih vrata i pritišće komadić papira na kojem je poruka. „Samo nemoj prestati da pišeš.“

Život je odlučio umjesto nas

Život ima naviku da donosi odluke umjesto nas – život i drugi ljudi. Ja sam to dugo zvao sudbinom, ali sada kad saberem neke životne odluke i okolnosti sa kojima živim, godine koje su uslijedile nakon njenog odlaska, shvatam da sudbina nema nikakve veze s tim. Hiljadu šesto osamdeset sedme, u djelu „Principia Mathematica“, Isak Njutn je postavio treći zakon prirodne filozofije ovim riječima: „Actioni contrariam semper et æqualem esse reactionem“. Svaki postupak ima posljedicu, svaka akcija reakciju. Njen je postupak mene odveo iz stana, moj je postupak odveo nju. Život je, prosto kao i matematika, određen onim što u njemu radimo i shodno tome, i ljubav, i sreća, ovise o postupcima nas i postupcima drugih ljudi. Jedina razlika između života i matematike je u tome što matematski zakoni ne stvaraju bol, niti ih je teško prihvatiti onakvima kakvi jesu. Život, s druge strane, opustoši čovjeka i ostavi tragove svega što je ikad vidio i doživio. Iz poštovanja prema lijepim trenucima, ostaju sjećanja i obećanja.

Iz poštovanja, nikada nisam prestao da pišem.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Adis Ahmethodžić

Ja sam po struci magistar elektrotehnike, po hobiju glumac, trenutno radim scenarij za prvu predstavu, furam malo proze malo poezije i ovo raje što zna za mene, zna me kao "Sarajevski John Doe". I da, nikad nisam znao napisati predstavljanje ili biografiju, tu sam kritičan :D

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete