Bi li bio ponosan na mene iako nisam postao ono što si htio?

Znaš, toliko ti toga poželim reći. Sada, kada je kasno. Sada, kada ti više ništa ne mogu reći. Danas pogotovo. Želim ti reći da te konačno razumijem. I da ti je oprošteno. Konačno ti mogu reći da je gorčina godinama nastanjena u mom srcu isparila. Otopila se, razrijedila i konačno nestala.  

Gorčina koja je rasla godinama. Potiskivao sam ju duboko u sebe nastojeći ju  utopiti u crnim tamnicama zaborava. Nikada mi to nije u potpunosti uspjelo, jer gorčine se ne možeš tek tako riješiti. Nastojiš ju zatomiti, ali ona je uvijek tu, skrivena u nekom prikrajku. Uvijek ju barem djelomično osjećaš.  

 

Dobro znaš da se zapravo nikada nismo razumjeli

Gotovo da nikada nismo pripadali istim svjetovima. Htio si da postanem nešto što ja nikada ne bih mogao biti. Zapravo, mogao bih, no tada ne bih bio sretan. Tvoji planovi za mene nikada se nisu mogli ostvariti iz jednog jedinog razloga – nitko me nije pitao želim li u njima sudjelovati. Bili su mi nametnuti, iako nikada izgovoreni na glas. Bili su konstantno breme, očekivanja koja nisam mogao ispuniti. Mi zapravo nikada nismo znali komunicirati. Bili smo prejaki karakteri koji bi svaku raspravu pretvorili u sukob. Mišljenja nam se gotovo nikada nisu poklapala pa zato je s godinama i međusobno nerazumijevanje sve više raslo.  

Znam da si mi u svakome trenutku želio samo najbolje i da su tvoje namjere uvijek bile iskrene. Bile su za moje dobro, barem u tvojim očima. Na žalost, nisi to znao prenijeti. Možda smo i ti i ja bili ograničeni u tim nekim socijalnim interakcijama pa se nikada nismo uistinu povezali.

Znaš, koliko god da sam se trudio, ne mogu ti zamjeriti. Pokušavao sam te mrziti zbog onih odluka s kojima se nisam mogao pomiriti, no nisam mogao. Ne, mrziti – to nikako. Bio sam duboko razočaran, povrijeđen i ranjen u dušu, ali mrzio te nisam nikada, mada sam sve češće nosio stigmu razočaranja, jer u mojim očima ja nisam ispunio tvoja očekivanja.   

Odabrao sam svoj put. Onaj koji ti nisi razumio. Nema veze, ni ja nisam razumio tvoj, ali ja tebi bar nisam stajao na putu. Znaš, nema goreg osjećaja od onog kad konačno kreneš slijediti svoje snove i kada gledaš druge koji čine isto. Druge, koji imaju potporu svoje obitelji, koji uvijek mogu računati da će im netko podbočiti leđa. Ja to nisam imao. Ni u jednom trenutku.

Ono što želim da znaš, ono što ti konačno mogu reći, mada je sada prekasno je da to užasno boli. Takva bol može razoriti ljudsko srce. Može od čovjeka učiniti emocionalnog invalida. Spoznaja da možeš samo grabiti naprijed, jer se nemaš gdje vratiti. Ne smiješ ni zastati na putu da se odmoriš, jer te u tom trenutku nema tko uhvatiti za ruku i reći da je u redu uzeti predah. 

 

Znaš, trebao mi je predah

Kada zaista nisam mogao dalje bez tuđe pomoći pokušao sam uzeti predah. Tada sam umjesto pružene ruke koja bi mi pomogla da ustanem dobio uperen prst kao pokazatelj da sam pokleknuo. Kao opomenu da sam krivo izabrao i da je tvoj koncept mog života bio ispravan. Uz prst je došao i pogled koji je govorio da mi je bolje odustati, da sam se precijenio. Ne znam možeš li ikada zamisliti koliko je to boljelo. Koliko čovjeka može dotući činjenica da ne može računati ni na vlastitu obitelj jer ona prvu zapreku na putu doživljava kao zid kojega nikada neću uspjeti preći. I još ga dodatno podiže svojim neodobravanjem.  

Dugo nisam znao što mi je dalo snage da nastavim. Mislio sam da je to bio inat. Mržnja ili pak čista tvrdoglavost i potreba da ti dokažem nešto. Možda da to mogu, možda da sam bolji od tebe. Ili je poanta svega bila pokazati da si bio u krivu. Zapravo, tebi nikada ništa nisam morao dokazati jer ti uspjesi ionako nisu značili išta ikome osim meni.

Ne, morao sam se dokazati sebi. Morao sam ostvariti uspjeh, stvoriti život ni iz čega da sebi dokažem da to mogu. Trebao sam to. Kada nitko nije imao vjere u mene, ja sam bio taj koji je morao pronaći snage da vjerujem sam u sebe.  

Znam da ti nikada nije bila namjera natjerati me da se osjećam loše. Možda za sve to možemo reći da je splet nesretnih okolnosti, emocija koje su izrasle iz međusobnog nerazumijevanja. Vjeruj mi, znam da nije bilo lako prihvatiti činjenicu da sin odlazi iz rodne kuće tražiti vlastitu sreću i ispunjenje dok ga sve to čeka pred kućnim vratima. Znam da je sve što si stvarao bilo stvoreno za mene, ali ja te to ni u jednom trenutku nisam tražio. Ja nisam tražio ni kuću ni novac. Ni posao nakon što završim školu.  

 

Najveća borba u životu je ostati dosljedan sebi

Tražio sam da razumiješ kako želim stvoriti svoj život, izgraditi se iz početka. Nisam želio živjeti na temeljima koje je netko drugi postavio jer oni nisu bili moji, nisu to bili temelji života kakvog sam htio. Tražio sam potporu jer sam slijedio svoje snove. Nisam ju dobio. Umjesto nje jako sam često dobivao kritiku na račun svojih pogleda na svijet. Pogleda koji će se s godinama pokazati ispravnima. Vidiš, baš zbog stavova koje sam izgradio u svađama s tobom danas imam život kojim se ponosim. Danas sam uspješan čovjek koji je na pola puta da postane doktor znanosti, uspješan sam, marljiv i prije svega uporan.  

Možda je sve ovo ipak imalo neku svrhu. Naučio sam vjerovati sebi i samo sebi. Naučio sam da će uvijek biti prepreka na putu i to najčešće baš tamo gdje ih najmanje očekuješ. Gdje ih ne bi smjelo biti. Naučio sam i da ono što je drugima odskočna daska kod mene najčešće biva tek zamka na putu. Prepreka kojoj se treba izmaknuti. Svemu si me tome ti naučio. 

Više ti ništa ne zamjeram i učinio bih sve da te mogu vratiti. Baš sve. Naučio si me što je to život, mada si mi pokušavao objasniti da je život nešto drugo. Umjesto da te poslušam ostao sam vjeran svojim idealima. Znaš što? Nisu me iznevjerili.

Upravo suprotno – dali su mi snage da nastavim kada su mi svi okrenuli leđa. Čak i ti. Hvala ti na tome. Hvala ti što si me od početka učio da je život okrutan i da će te svijet pojesti ako se ne naučiš boriti za sebe Volio bih samo da to nisi činio primjerom. 

Znam da si ponosan na mene i na sve uspjehe koje sam zaredao. Znam da vam je danas žao što ste me pokušali ukrotiti u svoje okvire. Drago mi je da u tome niste uspjeli. Znam i da bi osjetio užasan ponos da si mogao stajati u dvorani tog dana kada sam primio diplomu u ruke. Bi li ti tada srce bilo ispunjeno? Iskreno se nadam da bi. Iako znam da sve ovo nije bilo uzalud, jer sam ponosan na svaki segment svog života, na svaki uspjeh, čovjek je takav da uvijek traži potvrdu u drugima. Prije svega u svojim roditeljima. Bih li ju danas imao? Bi li danas rekao da si ponosan na to što ti je sin postao? Nadam se da bi. 

Znam da nisam ispunio planove koje si imao za mene. Nadam se samo da sam ispunio očekivanja. Ja sam ponosan na sebe. Bi li ti bio ponosan na mene? 

Alen Bjelopetrović Dax

 

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete