Bojim se da ti ne mogu dati ono što ti treba

Gledam zraku sunca kako se lopovski provlači kroz zavjesu i miluje joj obraz. Ljubomoran sam jer joj prelazi preko kože na način na koji ja nikada neću moći. Ponekad sam ljubomoran i na kapi znoje što joj klize niz vrat nakon spajanja naših tijela pa ih pokupim usnama da ne klize ni milimetra više.

Svjetlost bezbrižno pleše na njenom licu pod mojim budnim okom. Usne joj se razvlače u osmijeh, a ja se pitam šta sanja. Da li smo skupa u Morfejevom kraljevstvu, među poljima crvenog maka? Vjerovatno jesmo. Zato se i mrzim jutros. Zapravo se mrzim danima jer pokušavam pronaći snage i prave riječi da joj kažem to što mi leži na srcu. Kako?

Previše sam nevješt s riječima, bježe od mene poput jata uplašenih ptica i rasipaju se u beskraju. Ustajem i prilazim prozoru ne bih li dalje od nje nekako sklopio par smislenih rečenica. Smijem se suncu u inat. Nadmudrio sam ga. Sada spava u mojoj sjeni. Naslanjam se na sims i gledam je.

Kako joj to reći kada nema riječi dovoljno jakih? Sve su odveć slabašne i nedovoljne. Već viđene.

Otvara oči i gleda me sneno. Prihvatam je u zagrljaj mog osmijeha, prilazim joj i kleknem jer pred božanstvom se pada na koljeno.

“Hej”, usne boje maline se prevlače osmijehom.

“Jutro”, kažem joj opčinjen sjajem ćilibara u njenim očima. Žurim da pokupim nektar s njenih usana. “Moram ti nešto reći”, izgovaram to konačno nakon što se odvajam od vrela s kojeg se ni bogovi ne usuđuju napiti.

Onaj ćilibar u njenom pogledu se pretoči u žad. Uvijek je tako kad se uplaši mada to nikada ne bi priznala. Osjetila je. Žene to osjete, posebno ona. Nije mi bila namjera uplašiti je. Valjda nije bilo drugog načina.

“Bojim se da ti ne mogu dati ono što ti treba”, rekao sam joj gledajući kako se sol ledi u njenim očima. “Ono što nosim ispod svog naličja… namijenjeno je drugoj. Da, našao sam nekoga. Nisam je tražio, samo sam je našao. Kao u onim avanturističkim filmovima gdje ti rješenje stoji pred očima sve vrijeme, tako je i ona meni. Bila je tu nadohvat ruke, negdje na kraju vidokruga, ali je nisam primjećivao.

Nadam se da ćeš mi oprostiti. Nije da sam to želio, jednostavno se desilo. Vjeruj mi. Nekako… ne znam. Zvučat će glupo, ali zaljubio sam se usred njene rečenice dok je pričala o svojoj muzici. Namamljen zvukom njenog smijeha sirene, nasukao sam se na hridi njenog šarma. Pao sam na njen entuzijazam, koliko i na njenu ljepotu.

Upleo sam se u mrežu njenih riječi, koju je tako vješto isplela oko mene da nisam znao kako se izvući. Nisam ni poželio, moram biti iskren. Želio sam ostati tu. Pored nje, zaključan u njenom pogledu. Da proživim barem tri vječnosti jer jedna je malo. Da gledamo svijet kako se rađa i umire kao što smo gledali i dosad bezbroj puta sva ona silna kraljevstva što završiše pod pijeskom vremena davno koja skončaše za naših života.

Nije savršena. Daleko od toga. Obojena je stotinama nijansi osjećaja i ukrašena ožiljcima koje joj je život podario, ali nosi ih s ponosom. Ponekad se ušuti i nestane. Izgubim je negdje u prostranstvima njenog uma gdje čak ni ja ne mogu doći, ali je čekam strpljivo. Sjednem na hladan kamen i čekam. Uvijek dođe. Čuje moje nijemo dozivanje koje odjekuje tišinom misli.

Oduvijek sam bio njen, više nego bili čiji. Čak ni svoj nikada nisam bio koliko njen. Nazovi me ludim. Romantičnom budalom koja vjeruje u ideale. One klasične šuplje, isprane šablone. Dječak upozna djevojku, ona ga spasi od njega samog. Žive skupa do kraja života. I dalje. Kraj.

U ovoj priči o Nama, spasili smo se međusobno. Ona mene koliko ja nju. Dječak je dobio djevojku, djevojka dječaka. Čiča miča gotova je jebena priča. Nije, jer ta priča nema kraja. Ta priča o Nama. Ona se samo ponavlja. Kroz vrijeme i prostor. Uvijek isti likovi, samo drugi kostimi. Volio bih da je znam završiti, ali ne znam. Niti ću nekada znati jer znam da dokle god ima Nje i Mene ima i Nas i ove naše beskrajne priče.

Zatvori oči i počuj. Čuješ li šapat koji ti govori da Ona miriše na dom i džem od malina? Ona je Ti, ljubavi.“

„Budalo“, govori mi dok suza klizi niz njen obraz. Skupljam je usnama, ljubomoran na slani dodir što ga ostavlja po alabasteru njene puti.

Teško je sabrati priču o Nama u jednu cjelinu, jer je raštrkana kroz vrijeme. Je li savršena? Ni blizu. Ali dokle god se trudimo, bit će nade i Nas. Jutros ćemo među zgužvanom posteljinom napisati novo poglavlje. Barem se nadam. Vjerujem.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete