Jeste li razmišljali o promjenama?

Stalno spominjemo neke promjene, stalno pričamo i naglabamo o njima. Forsiramo ih, a ja vjerujem da kad bi nas neko zaustavio u tom strahovitom, silnom naletu promjene i pitao nas šta to tačno mijenjamo i zbog čega, da ne bismo imali pojma šta da mu odgovorimo. Vjerovatno bi bili zatečeni i iznenađeni što nas to pita, nerijetko i uvrijeđeni. Pa gdje će nas to pitati, kao da je bitno šta se mijenja, bitno je da se nešto dešava.

Uvijek ima nešto što ne valja i što bi trebalo promijeniti, zar ne? Ko je još to ovdje zadovoljan svojim životom, dajte molim vas! Te ne valja nam mjesto gdje živimo jer ono nikako nije za nas. Te nam ne valja ni posao koji radimo jer eto ni on nije dobar a ni dovoljno odgovarajući. Sve to moramo sada da mijenjamo, zar ne?

Jeste li primjetili da ljudi spominju samo promjene onoga svijeta oko sebe? Ljudi oko sebe, stvari koje ih okružuju, situacija koje se dešavaju, sredine? Nekad govore čak i o preseljenju u potpuno novi grad ili državu i navodnom novom početku negdje daleko odavde, sa potpuno novim ljudima i svime novim što se može urediti. Jeste? A da li ste čuli da negdje neko kaže da je odlučio mijenjati sebe? Da, sebe. Zato, što možda misli da je on taj koji nije baš dovoljno dobar za tu sredinu u kojoj živi i ljude koji žive oko njega. Ili zato što smatra kako on griješi, kako je problem u njemu i kako će poraditi na sebi i tako pokušati riješiti te ružne osjećaje koji su se javili da ne pripada, da odudara ili da je jednostavno iz nekog razloga nesretan?  Niste? Ništa novo, nisam ni ja.

 

Problem je u tebi

E sad, primorana sam da vam kažem nešto što će vas možda šokirati! Ne, svijet nije pogrešan. Isti je od svog postanka pa do dana današnjeg, isti je još otkako su prva čovjekolika bića kročila svojom nogom na njega pa sve sad do nas nezadovoljnih mrguda koji lutamo besciljno svojim uređenim ulicama.

Dakle svijet nije pogrešan ni iz kojeg ugla. Mi smo. No ne pogrešni, to je stvarno loše odabran izraz, mi smo samo malo pogubljeni i nesvjesni snage i moći koju imamo. Mi ne znamo i ne shvatamo suštitnu.

Mi ne razumijemo da sve loše što nam se dešava nije rezultat neke neukrotive i zle sile koja se svom silinom obrušila na naša krhka i nejačka leđa i u moru istih ljudskih jedinki odabrala baš nas da nam uništi i zagorča nam ovo jadno vrijeme koje provedemo na planeti Zemlji.

Generalno nezadovoljstvo potiče iz nas samih, iz naših unutrašnjih postojanja. Iz one osobe koja mi zapravo jesmo a  koja nije ono što bismo mi željeli da budemo. Nezadovoljstvo osobnom ličnošću, karakterom ili nekom fizičkom osobinom. Uopšte nije važno šta je tačno od toga, razlog je tu. Sakriven u nama samima a opet lijepo zataškan i ušuškan.

Istina je zapravo da mi ne volimo sami sebi, da ne poštujemo dovoljno sami sebe ali isto tako istina je da to dobro sakrivamo i da to nikada ne bismo priznali. A sada, budimo realni, kako će čovjek koji ne voli sebe biti sposoban voljeti nekoga drugog? Kako da nekome učini nešto dobro kada nije u stanju da to isto učini sebi?

Kako da ne bude zavisan i ljubomoran kad je ukorijenio neke loše karakteristike ne prihvativši ih, a primorao je sebe da živi sa manama koje žarko želi da otkači? A opet silno želi da se tamo neko promijeni zbog njega. Previše suprotnosti u jednom kontekstu zar ne? Šta to sve znači? Pa znači da mi radije biramo otkačiti sve što nas okružuje nego prihvatiti to. A ne možemo prihvatiti sve oko sebe dok ne prihvatimo sebe i ono u sebi, što je logično!

No opet sa druge strane kako da prihvatimo ono nešto što ne volimo i što nam se ne sviđa? Pa polako. Korak po korak. Svako od nas je jedna jedinstvena jedinka koja nema svoju kopiju. Originalna, unikatna i neprocjenjiva i naša je dužnost da cijenimo to što jesmo i što imamo.

Trebamo uvrstiti tu dužnost na onaj spisak koji kačimo na frižider pod rubrikom “must to do”. Vrlo je važno da prihvatimo sebe takve kakvi jesmo, da budemo iskreni prema sebi dok donosimo sud o tome ko smo i šta smo, da dobro promislimo o svom ponašanju, manirima i postupcima pa da onda realno i racionalno donesemo svoje mišljenje o svemu tome. Kad prihvatimo svoje greške onda tek možemo da poradimo na njihovom ispravljanju. Ni sekund prije. Znači polako, korak po korak. Staneš, sagledaš sve i odlučiš da ćeš da zavoliš tu osobu sa druge strane ogledala. Odlučiš da ćeš da je prihvatiš i da ćeš joj pružiti šansu da bude istinski srećna u životu. Kako? Pa, prvo kad je zavoliš promijenićeš joj vidike. Kad joj promijeniš vidike ona će shvatiti da ne treba da mijenja svijet ako joj nešto ne odgovara već da je ona ta koja bi trebalo u tom slučaju da mijenja sebe! Mi ljudi, mi nismo svjesni kakvu mi moć imamo, tu moć promjene! Možemo da se promijemo ako to istinski želimo i tako da promijenimo svoj, a I živote mnogih drugih ljudi oko nas! Nikoga ne treba siliti na promjenu vidite li sada? Ne zahtjevati, ne tražiti jer to se ne traži.

Čovjek je taj koji sam mora da donese takvu odluku jer jedino takva procedura “ispravljanja” će imati efekta. Zato polako. Sjetite se da su ljudi živjeli i prije vas, srećom, pa su nam već rekli nešto ovakvo: “Juče sam bila pametna pa sam željela da mijenjam svijet. Danas sam mudra pa mijenjam sebe“.

Budite i vi mudri. I da,  srećno.

Alesandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari