I čarolija je posustala

Nakon što je ostala sama u stanu, odlučila je upoznati svoj novi dom mirnom šetnjom. Polako upijajući mirise ljetne večeri, uživala je u samoći. Kako je jedna njezina dobra prijateljica govorila, ona je voljela biti sâma. Sâma, ne usamljena. Sunce je već dalo poljubac moru, a ona ga je promatrala naslonjena o nizak, bijeli zidić. Plavetnilo ispod nje milovalo je sva njezina osjetila.

“Ako želiš vidjeti pravu čaroliju, moraš se popeti gore!” iza sebe začula je dubok, muževan glas za kojeg je nesumnjivo znala kome pripada.

Okrenula se, nasmijala i prokomentirala “Od svih stanovnika ovog mjestašca, baš mi ti nudiš čaroliju?!”

“Ne možeš se oteti sarkazmu, zar ne?! Radije dođi jer nemamo mnogo vremena!” mahnuo je rukom prema najvišoj ulici na otoku.

 

Pošla je za njim.

U tom trenutku nije znala što misli o toj situaciji. Nije li se do sada svojski trudio da je izbjegne?! Nije li do sada u njemu izazivala samo negativne osjećaje?! Nije li mogao jednostavno proći pokraj nje, a da je ne zaustavi u bavljenju samom sobom?!

“Dakle, što te natjeralo da se obratiš djevojci koja ti je toliko odbojna da odvraćaš pogled od nje svaki puta kada se sretnete?!”

Odmahnuo je glavom i lagano se nasmiješio  “Bio sam u pravu! Ne možeš pobjeći od svojih sarkastičnih komentara!”

“Mogu sve što želim!”

“Što znači da si trenutno namjerno sarkastična!” odgovorio joj je i prije no što je dovršila rečenicu.

“Upravo tako!”

“Dakle, ipak sam bio u pravu!” smiješio joj se.

“Nisi mi odgovorio na pitanje!” prkosila mu je.

“Ništa me nije natjeralo da ti se obratim! I ja mogu sve što želim!” namignuo joj je. “A danas sam želio poći k tebi! Vidio sam te kako šećeš i odlučio poći za tobom!” pogledao je u tlo.

Ona je učinila isto. Prvi puta, nakon mnogo godina, bilo joj je neugodno.

“Što je sada, kreštalice?!” provocirao ju je.

“Tko sada ne može odoljeti sarkazmu?!” ljutito je prasnula.

“Heeej, da su riječi meci, prostrijelila bi me!” neodoljivo se nasmiješio. “Imam posla s damom koju je teško zadovoljiti. Uporna je kad je odbijam, a ne sviđa joj se ni kad je pokušavam zavesti!” odmahnuo je glavom, još uvijek sa smiješkom na licu.

Pogledala ga je iskosa “Znači upravo sam okružena svilenim zavjesama tvojeg šarma?!” osjećala je lagano podrhtavanje u svom glasu, no nije se željela odati.

“Reci mi, što objašnjava toliku zainteresiranost za običnog dečka kao što sam ja?!”

“Baš želiš znati?!” izgovorila je tonom koji je govorio da se sprema u napad.

“Naravno!” nasmiješio se.

“Već pri prvom pogledu, zaintrigirala me tvoja pojava.” pogledala je u cestu pa nastavila “Kako su trenuci odmicali, golicao si moju maštu. Osim toga, putovanja me čine sretnom, a ti djeluješ kao savršen tvorac sretnih uspomena.” bila je iskrena.

“Opa! Upravo si me nazvala žigolom! Ili bolje, sredstvom čiji je zadatak zadovoljiti te na tvom proputovanju, a onda nestati!” približio joj se. S te je udaljenosti mogao jasno vidjeti kako je prolaze trnci, a to ga je nasmijavalo. “Mogao bih to shvatiti kao uvredu!” i jest djelovao pomalo uvrijeđeno.

“Samo malo!” mijenjala je temu. “Prije nekoliko sati potpisao si izjavu da smo zakleti neprijatelji! Odakle sada ovakvo ponašanje?! Jesi li od dobre vile posudio zavodničke sposobnosti koje moraš vratiti do ponoći?!” uzrujala se. Za nju je još uvijek predstavljao nepoznanicu.

“Mislim da ne bih mogao proći kod dobre vile, nisam baš tako dobar!” naslonio se na zid. “Radije gledaj zalazak sunca, zbog toga smo ovdje.” uspješno izbjegavši odgovor, privukao ju je do sebe.

Pogled na zalazak sunca koji je zasluženo slovio za najljepši na svijetu, smirivao ju je.

“More je predivno. Sunce kao da ga miluje, obasipajući ga zlatom.”

“Baš kao i tebe.” zagledao se duboko u njene oči.

Kao da je osjetila udar. Njenim tijelom prohujala je vrućina.  Njegov miris pozivao ju je da mu se približi. No, umjesto toga, jednostavno je rekla. “Gledaj, kasno je, a sunce je već zašlo. Očito je da više nemamo razloga biti ovdje. Idem se naspavati. Vidimo se.” krenula je niz cestu.

Pomalo razočarano, rekao je “Ovog puta ja ću biti taj koji neće oprostiti bijeg. Vidimo se!” poklonio joj je osmijeh za koji je znala da je zapečatio kratak dio njene budućnosti!

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete