Pričali smo onu poznatu tišinu

Ležala sam sa glavom naslonjenom na njegova koljena, posmatrajući ga dok ispuhuje dim po dim cigarete. Laganim pokretima prstiju prolazio je kroz moju kosu, kao da je pokušao popraviti ono što je, u naletu strasti, pokvario.

Nije više bio onako odsutan. Bio je tu, pogleda uprtog u mene, s osmjehom na krajičku usana. Poznavala sam ga. Znam da je stajao, pritajen, negdje na kraju usana, svaki put kad je bio sretan ili zadovoljan postignutim uspjehom.

Pričali smo onu poznatu tišinu.

Nismo potpuno razumjeli svo njeno značenje, ali smo tačno znali gdje je ono drugo sada. A bili smo tu, skupa, još uvijek znojnih tijela, kojima je gospodarila nezasitna strast. Zatvorila sam oči, puštajući da me osjećaj povede u najdublje pustolovine emocija. Ruke sam obavila oko njegovog struka, držeći ga čvrsto, kao da bi puštanje značilo da ga puštam baš zauvijek. Sad je „zauvijek“ ponovo imalo pečat njegovog rukopisa. Druge sam, kao kakva starica naslijeđeni recept, i zaboravila.

„Voliš li me?“, odjednom je upitao, nekako ozbiljnijim tonom, s kojim se miješala sjeta. Izgubilo se sve ono što je bilo samo tren prije.

Još uvijek sam oči držala zatvorenima, kao da bi njihovo otvaranje značilo da će se bajka rasprsnuti u komadiće, a samo ona ima moć pobjede nad životnim maćehama.

„Ne daš mi da spavam“, rekla sam tobože prijekorno, premda ništa ljepše ni sanjati nisam mogla.

„Voliš li me?“, ponovio je glasnije, ne odustajući od odgovora.

Ispravila sam se, sjedajući kraj njega, glave spuštene na njegovo rame, nakon što sam mu dala poljubac pun nježnosti, kakav se daje bebama da ne bi ostavio trag. Nisam rekla ništa, samo sam mu još jednom ponudila na pladnju sve ono što jesam, ako je znao ispravno da čita, kao što nekoć jeste, čitajući me od korica do korica, bez daha, čekajući šta će iduće da se dogodi.

„Voliš li me?“, rekao je treći put, istim tonom kao i prije, u kojem se nije ni malo trudio sakriti tugu.

„Bebo, sad me već plašiš!“, rekla sam i ja s dozom tuge u glasu.

Znao je on odgovor koji sam uporno odbijala izbaciti van, ali nije odustajao. Šutnja nije značila nesigurnost u ono što je luđački bunilo srce u grudima. Ne, ono se odavalo samo. Šutnja je značila nesigurnost u ono što ona sa sobom donosi. I da, po prvi put sam se bojala izgovoriti to naglas. Mada on, baš on, nikada od mene nije ni čuo ono što je sam znao često da kaže. Ali kad su riječi još bile mjerilo ičega, osobito osjećaja, kad su se oni najdublji u nama znali iskazati s par riječi u zraku ili na papiru?

„Jebem mu, voliš li me!?“, rekao je. „ Zar je pitanje toliko teško?“, dodao je s razočaranjem u glasu.

„A zar su riječi baš potrebne? Količina naše ljubavi vidi se iz učinjenih djela? Ili nije? Ali, ako baš mora, da, volim te. Ali mislim da nisi saznao ništa novo.“, poljubila sam ga samo jednom, ovaj put mnogo jače, pokušavajući ga odagnati od misli koje su ga mučile.

Utonuli smo ponovo u tišinu. Čuo se samo zvuk papagaja koji je pričao neku svoju priču. Možda i bolju od ove koju smo čitali. No, njegova priča kao da nije imala  nikakvih primjesa tuge zbog toga što nije bilo nikoga da je razumije. Zbog toga što je bio sam.

„ Dobio sam posao u Španiji“, ispalio je odjednom.

Tišina je nastavila trajati.

Pipi

Komentari

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: " I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno." Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često "nafura" kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete