Još jednom krila spremam za nebo

“Sjećaš li se Barbara,
Padala je kiša nad Brestom tog dana
Ti si stajala sama u ulici Sijama…”

Odjekuju stihovi u mojoj glavi i čujem Šerbedžijin glas negdje u pozadini dok mi šapuće poeziju zbog koje mi uvijek srce zadrhti. Nalazim se u Brestu i kao Barbara, stojim u Rue de Siam i pada kiša. Nedostaje On. I ja pomalo nedostajem.

Nikad nisam pripada nikome. Svoja i ničija

Šetam se ulicama ovog malog grada i razmišljam o odlukama koje sam morala da donesem, o svemu što se izdešavalo i koliko me to sve nadogradilo. Oduvijek sam bila drugačija. To je više bila činjenica nego kompliment. Pokušavala sam da zamaskiram tu svoju raznolikost u sive papire običnosti kao kad pakuješ sok i kafu za ponijeti kod tetke. Cijeli život sam pokušavala da se uklopim, prvo u porodicu, u društvo, u ljude. Nije nikad uspjevalo. Prosto sam prelivala po svim ivicama kao višak fila u torti.

Negdje, u trenutku kad sam morala da prihvatim da nikad neću moći da budem kao većina ljudi, u meni su se raširila krila i obavila svu tu raznolikost u zagrljaj. Otklapala sam se. Tu nije bilo pomoći. Opsovala sam sve te ljude koji sebe nazivaju “normalnim” i otisnula se u svoje ludilo.

U meni su bila ratišta i bijele zastave i renoviranja. Bilo je vatri i leda. I srca. Al uvijek je ostala da cvili ta želja za pripadanjem kao napušteno štene tek odvojeno od majke. Nikad nisam pripadala nikom.

Bila su tu prijateljstva i ljubavi, poneko porodično okupljanje na kom sam štrčala kao čuperak kose, ali ja naprosto nisam umjela da pripadam. Dugo je trebalo da shvatim i zašto. Danas sam objavila rat.

Pronašla sam nedostajući dio sebe u Brestu, jedan od mnogih djelića koje sam izgubila u prethodnim životima. Nekad sam marila za to da se drugima dopadnem, da me prihvate, iako sam pod kožom znala da se to nikad neće desiti. Nikad ja neću moći da budem dio svijeta. Pitali su me “Šta ti znači ova fotografija ulice za koju nikad nismo čuli?” i “Zašto si toliko drugačija od svih ljudi ovde zarobljenih?”

Oćutala sam miris kiše u Brestu i oćutala sam negodovanje. Htjela sam da vrisnem da nisam drugačija već su oni svi isti. i Htjela sam da se povučem u strahu od svoje neobičnosti. Htjela sam… i opsovala. Dovraga više!

Živim Svoj Život

Hodam sama ulicama i ne marim. Sjedim sama u francuskom kafiću i pijem kafu i ne marim. Živim Svoj Život onako kako Ja želim, ne mareći više za znatiželjne poglede i sigurne komentare onih koji sami ne mogu ni do sebe. Nije više smisao da se uklopim u strahove i komplekse drugih, već da svoje neobičnosti njegujem. Bez straha. Bez osjećaja nelagodnosti u dnu kičme jer “šta će reći” oni čije mišljenje zapravo nije ni važno. Brest me uči svakog dana da se ogolim svojim očima. 

Znam da je nekad prokleto teško odlučiti se da odbaciš predrasude kojim su te zadojili još od pelena, ali kad ih jednom otreseš sa sebe kao inje s ramena vidjećeš koliko će se svijet promijeniti. Svuda u svijetu ljudi nose iste strahove.

Svuda im srce drhti pred promjenama i velika većina se plaši reći “Ne” mrtvom životu i čekanju. A čekaju, vjeruj mi, čekaju na druge ljude, na ljepše vrijeme, na platu, na ponedeljak, godišnji odmor i druge gluposti i propuštaju biti živi u ovom suludom svijetu. Brest me naučio nečekanju.

Posle ovoga ne mogu biti ista

U ovom “slatkom zatočeništvu” svakog dana prolazim kroz razna iskušenja. Ne pričam mnogo o tome, nemam ni s kim.  Najteže mi je da prihvatim samoću jer ovde zaista možeš da osjetiš pravo značenje te riječi i ako nisi u dobrim odnosima sa sobom- nećeš izdržati. A vjeruj mi, to zna biti teško breme za ponijeti. Međutim, uprkos svemu, istraješ i na kraju dana budeš zahvalan za zvijezde u očima ljudi koje srećeš svakog dana. Osmjehneš se i ustaneš i sledećeg jutra. Jer ima zvijezda. Ima i ljudi. Samo ako znaš da ih prepoznaš.

Dug je put ispred mene. Ubrzo napuštam Brest, ali sa sobom nosim ulice i Prevera i kiše i svoje novoizgrađene zore. Još toliko toga imam da naučim i možda mi more naseli vene, a možda mi se zemlja uvuče u stopala. Možda postanem još veći samotnjak i čudak. Znam samo jedno – posle ovoga ne mogu biti ista. Naselio se Brest u meni i francusko proljeće. Nikla su mi krila.

Selma Šljuka

Komentari

Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete