Jučer me nešto drugačiji motivacijski video (koji je podijelila jedna djevojka na svom FB profilu) sjetio na nešto što sam još prošlo ljeto dobro znala i ponavljala. Prošlo sam ljeto ljudima govorila da svaki svoj osjećaj trebamo proživjeti, pustiti ga da prođe kroz cijelo naše biće, ne potiskivati ništa – u tome je ključ.

Ovo sam se proljeće dovela do toga da se ne podnosim u trenucima u kojima se osjećam loše, no čemu to?! Imam puno pravo biti tužna i osjećati se loše bez obzira na to što se ništa loše nije dogodilo u mom životu. To je, zapravo, očit znak da nešto trebam mijenjati. Trebam slušati sama sebe.

Kad svoj lik obojim u plavo

I dalje sam na Vi s ovim proljećem. Raspoloženje mi se mijenja kao vrijeme. Malo sam tmurna s oblacima oko glave. Malo iz mene plaču pljuskovi. Malo iz mene isijava sreća.

Teško mi je s ljudima dijeliti misli koje imam jer se sve teže nosim s nerazumijevanjem na koje često nailazim. Ako na pitanje „kako si“ odgovorim negativno, uvijek uslijedi i ono „a zbog čega se tako osjećaš“!

Razmišljala sam o tome kako nema svaka tuga gospodara i kako čovjek ponekad bude tužan bez razloga. Nekada me moja tuga prikuje za krevet. Nekada me boli u prsima i nekada nemam volje živjeti nešto što ne bih ni nazvala životom. Nekada sam potpuno izgubljena i čini mi se da živim život koji nije moj. Nekada imam osjećaj da bih mogla isplakati svu svoju dušu. Vjerujem da bi bila plava. Već više od deset godina mrzim plavu boju. Kada svoj lik obojim u plavu, sklanjam se od ljudi. Ne odgovaram na poruke i ne želim se družiti.

Proljetni blues svira melanholično

Znam da mnogi misle da je lakše biti tužan, nego stati na noge i otrčati u onom drugom smjeru. Za mene to nije tako. Jednako je teško osjećati se depresivno i pokušavati ne osjećati se tako. Jako je teško biti iskren i reći im kako se osjećam jer mnoge sam već tako otjerala od sebe. Ne želim čuti sve te osude. Ne želim čuti komentare od kojih mi bude samo teže. Ne želim slušati o tome da bi mnogi htjeli biti na mom mjestu. Od njihovih se komentara osjećam nezahvalno. Pitam se onda, vole li te ljudi samo kada se smiješ!? Jesi li im zanimljiva samo kada ti nije teško ustati iz kreveta!? Je li se ikada itko pitao koliko je teško to kamenje koje se naselilo u mojim prsima!?

Već danima ne mogu plakati. To mi se događa tek drugi puta u životu. Svoje sam suze počela cijeniti još više. Osjećam da ta plava u meni raste sve više. Svakoga jutra veći je kist, a kamenje je teže, no suze su mi negdje u petama. Možda gazim svoju tugu na krive načine? Možda bih se trebala izuti i skinuti sve sa sebe? Možda onda poletim?

Postali smo svijet u kojem je strašno i sramotno biti tužan

Postali smo svijet u kojem je strašno i sramotno biti tužan. Sreća ti se nudi na svakom koraku. Svaki drugi tekst govori o tome koliko je bolesno biti tužan i koliko je poželjno i zdravo biti sretan pa barem to bilo na silu. Ja sam odlučila opisati svoju tugu i reći svima da neću izaći iz kreveta dok ne budem spremna. Neću se ni družiti onda kada mislim da nisam za ljude. Ne želim se siliti na aktivnosti do kojih mi trenutno nije. Ne želim se sramiti svoje tuge i bojati se da ću njome otjerati ljude od sebe.

I dalje sam na Vi s proljećem. Ne ide mi se u šetnje i trenutno mi se ne uživa u prirodi. I dalje sam svjesna činjenice da priroda liječi i da male stvari znače ljubav. I dalje znam da sve prolazi. Znam i da nitko ne voli depresivne i tužne ljude. Ne volimo ni mi svoju tugu. No, ako je ovoga puta prigrlim na pravi način, ako je pustim da prođe kroz moje tijelo i da je moji  prsti napišu bez brige da će me netko zbog toga manje voljeti, možda je tada otjeram od sebe?

Nina Bljak

Photo by: Marko Halas

Komentari

Studentica filozofije. Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Vjerujem u riječi, knjige, filmove, prirodu, glazbu i horoskop. Zaljubljena u ljubav. Prijatelj svih.