U kvartu u kojem sam živjela bilo je uobičajeno ići u najbližu osnovnu školu, no moja majka nije to nama htjela pa smo moja braća i ja išli dva kvarta dalje jer tamo je, kao, bilo bolje…

Obzirom da je škola bila udaljenija, na putu do škole vidjeli bismo više toga, sreli neke druge ljude, prolazili pored više kvartovskih trgovina i slično. Prolazili bismo svakodnevno i pored još jedne škole, one malo drugačije, za djecu oštećenog ili kompletno bez sluha. Isprva nam je to malo bio šok jer čekajući na semaforu da se upali zeleno mogli bismo vidjeti naše vršnjake kako pričaju znakovnim jezikom, dok bismo mi pričali svojim, “normalnim”.

Empatija od malih nogu

Čak i da su u tom trenu šutjeli razlikovali bismo se od te djece i po tome što su nam uši bile “slobodne” jer su njihove najčešće bile okovane onim relativno velikim slušnim aparatićima, prozirnim ili boje kože. Djeca, nažalost, znaju biti gruba i reći stvari koje čak i ne misle nego su negdje čuli pa vjerujem da smo osim boljeg obrazovanja u toj udaljenijoj školi, moja braća i ja, stekli i određenu empatiju prema ljudima oštećenog sluha obzirom da je taj “problem” bio dio naše svakodnevice.

Ali, dođe kraj i osnovnoj školi pa se konačno upišeš i u neku bližu. Nisam se mogla upisati u gimnaziju koja mi je bila bliže haustoru. Klasična gimnazija i klasično kašnjenje na prvi sat bez obzira što mi je od zgrade do zgrade trebalo otprilike 4 minute puževog hoda. No, nekad kašnjenja imaju i dobru stranu jer škola utihne, a ti možeš vidjeti i čuti stvari koje se događaju na hodnicima, izvan nastave. A možeš i sresti neke ljude koje inače ne bi sreo.

Tako sam jednom srela djevojku koja je imala jednu od najljepših kosa koju sam ikad vidjela. Zavidjela sam joj, kako tipično ženski od mene. Imala je divnu kosu, a ispod nje nazirali su se slušni aparatići. Nije (dobro) čula, ali govorila je i čitala s usana. Naučila me da osobu s kojom razgovaram gledam u lice, a ne negdje drugdje. I naučila me pažljivo slušati jer je tako objema bilo lakše. Da sam taj dan stigla na nastavu na vrijeme, ne bih naučila nešto što se ni na kojem predmetu, nažalost, ne može naučiti.

Uvijek me veselilo vidjeti tu njenu divnu kosu i oči koje su se caklile ispod nje pa me doslovno oduševila spoznaja da je na jedan od dražih i posljednjih školskih izbornih izleta otišla i ona, djevojka divne kose, kose kakvu nikad neću imati. Na izletu nas je bilo relativno malo, iz cijele škole od ukupno 20 razreda, napunio se jedan bus. I neka, bolje da nas je manje, rekoh si.

Nije to bio “lagan” izlet, ipak smo išli dva dana na Velebit. Valjalo je prehodati Premužićevu stazu, istrpjeti hladnu noć u planinarskom domu na Alanu, preživjeti strah od medvjeda i vukova, ali i uživati u društvu. Tamo negdje, usred ničega odnosno negdje na pola puta spomenute staze, na livadi koja me svaki put podsjeti na Gospodara Prstenova, napravili smo pauzu od hodanja. Grupica od nas jedno 7-8 cura sjelo je u travu, izvadilo sendviče i umiralo od umora. I smijeha. Ne znam ni kako ni zašto, ali bila su to neka ljepša vremena bez interneta i društvenih mreža, ali krenule smo pjevati. Repertoar je bio nebitan, no ono što je mene zaboljelo jest da je među nama bila i djevojka divne kose koja nas nije mogla najbolje ili uopće čuti, a mi smo urlale iz sveg glasa. Onda je uslijedio moj šok. Okrenula sam se, iz solidarnosti da joj se pridružim u njenoj tišini, ali djevojka divne kose stajala je iza mene i pjevala istu pjesmu kao i ostatak grupe. Vidjela je na mom licu da sam ugodno iznenađena, potapšala me po ramenu u znak odobrenja da nastavim pjevati i da je sve u redu.

Pa da, zašto ne bi mogla pjevati ako ne čuje? – prolazilo mi je kasnije kroz glavu.

Tišina je zaglušujuća

Ni ona ni mi koje smo čule normalno nismo dobro zvučale, možda i bolje da smo onda taj svoj girl band pokušaj ostavile negdje usred ničega. Tako smo “dobro” urlale tadašnje hitove da smo otjerale i medvjede i vukove, stigle konačno na grah u planinarskom domu i zaspale snom pravednika. Ili barem pokušale zaspati.

Bilo je to moje prvo spavanje na vrhu neke planine, i prvi put da nisam mogla zaspati jer je tišina bila zaglušujuća. Kakav paradoks.

Ispred planinarskog doma nije bilo prometa i uobičajene gradske buke, a ako bismo nešto i čuli, makar samo grančicu kako puca pod nečijim nogama, u kosti bi nam momentalno ušao strah jer bi to značilo da se nešto događa. Toliko je bilo tiho da smo mogli čuti sve pokrete, tim više jer je i mrak bio najcrniji. Kako nije bilo niti ulične rasvjete trebalo je adaptirati oči na prirodnu tamu pa su uši odjednom postale naše oči. Pitala sam se kako se, u tom mrklom mraku, snalazila djevojka divne kose no nekako nisam brinula, samo sam čekala koju će mi  lekciju ponovno dati i koju će od mojih (ali i tuđih) predrasuda o malo drugačijim ljudima razbiti. U trenutku kad nisam ništa vidjela, a čula sve, zaboravila sam da imam osjetilo dodira. Ali ona nije. Uzela me za ruku, bila je moj vid, a ja njen sluh i zajedno smo otišle izvan planinarskog doma i nastavile, uz ostatak girl banda Velebit, pjevati uz vatru.

Ispod najsjajnijih zvijezda koje sam u životu vidjela, osjetila sam kako se sve moje predrasude ruše i bila sam sretna zbog toga. A vidjela sam i da je ona presretna dok pjeva, koga briga kako to zvuči.

Danas, više od deset godina kasnije, ne znam što je sa sluhom djevojke divne kose, ali znam da ima fakultetsku diplomu i da je uspješna mlada žena. U međuvremenu sam ja prigrlila još jedno biće oštećenog sluha, točnije, udomila sam mačku koja je rođena gluha i zbog toga ju je netko, baš lijepo od te osobe, ostavio nasred ceste negdje u Zaprešiću. Niti 24 sata kasnije bila je u mom stanu i počele smo zajednički život. Prvo vrijeme bilo mi je teško jer je gluha i bilo mi ju je žao, stalno sam razmišljala da “jadna ona, ne može čuti ptice, zvukove, moj glas”…

Mislila sam da je tužna i zakinuta za nešto divno, ali onda sam shvatila da je njoj sve to potpuno normalno, da ona vjerojatno misli da su sve mačke poput nje i da ne postoje zvukovi nego samo vibracije. Zato i prede i urla jače od bilo koje druge “normalne” mačke. Ne čuje, ali zato osjeća bolje od drugih i naučila me, u svega par mjeseci, kako biti tolerantnija, pažljivija, obazrivija… Učinila je od mene bolju i strpljiviju osobu. I nabila mi podočnjake koje ni jedan puder ne može pokriti, ali nema veze, ne smeta mi jer sam obazrivija nego prije. 😉

Sve ono što je drugačije od nas, i dobro i loše, služi tome da nas nečemu nauči. Ja sam, eto, “iskoristila” tuđe “mane” (koje to zapravo nisu) da naučim slušati, gledati ljude u oči i biti strpljivija. Nisam još gotova s učenjem, i dalje se nekad (ne)svjesno oglušim, ali imam one koji me na te moje “mane” podsjećaju.

Do idućeg puta, osluškujte, ne treba vam za to sluh nego srce.

Zagrljaj,

A.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari