Svemiru, što me doveo točno tamo gdje trebam biti.

Strah da nisam dovoljno željena.
Strah da će me preplaviti i da ću izgubiti kontrolu.
Strah da ću se prepustiti i pustiti srcu da donosi loše odluke.
Strah da ću izgubiti onoga do koga mi je stalo.

Jer, meni kad je stalo, onda mi je stalo svakom stanicom koja postoji u mome tijelu. Kod mene nema polovičnog, nema ofrljeg obavljanja posla, nema bezdušno napisanog teksta. Nema važnog odnosa u mom životu koji tretiram kao da mi je usputan. Kada sam tu, onda sam tu cijela. I to je zastrašujuće, kako drugima, tako i meni.

Taj me intenzitet prati oduvijek i često iscrpljuje jer nisu sve stvari kojima se bavimo niti ljudi koji nam prolaze kroz život vrijedni prepuštanja. Potrebno je puno vremena da naučimo odvajati ono što je vrijedno naše energije i ono što nije. Neke lekcije naučimo brže, neke trebamo ponavljati.

Kroz njih upoznajemo sva naša lica, a nismo cijeli sagrađeni od tratinčica. Ima i nešto tame u nama, destruktivne energije, ponižavajućih i sputavajućih misli. Puno ljudi prolazi kroz život bježeći od sebe jer se boje što će pronaći kada zaviri u taj bunar.

I ja se bojim, onoga što mogu, što sam sposobna dati i onoga što nisam. No lekcije trebamo prihvatiti kao gradivo koje moramo usvojiti da bismo došli do konačnog cilja – ostvarili se i postigli mir sami sa sobom.

Jedna od tih lekcija dočekala je i mene ovo ljeto. Dogodilo se ono čega sam se bojala, emocije, kojima se nikada prije nisam bavila, preplavile su me. Na trenutak, izgubila sam kontrolu. Izgubila sam se u sebi, u onome što želim i što ne želim, izgubila sam se u njemu i u nama. Dala sam se u odnos koji nije bio vrijedan onoga što sam imala za ponuditi, ali je bio važan. Bio je presudan. Bolio je, ali mi je otvorio vrata svijeta kojeg nisam poznavala, ukazao na aspekt mene koji nisam znala da postoji i ljepotu za koju, najiskrenije, nikad nisam mislila da će biti dio mog života.

Za sebe sam vidjela samo jednu mogućnost, samo jedan svijet – karijeru. Spisateljsku, novinarsku, izvođačku. Vidjela sam sebe kao onu koja mijenja stvari, koja stvara nove okvire.

Taj je svijet bio put ushita, zadovoljstva i prolazne euforije. Svijet koji me čini stvarnom i koji mi je puno bitniji od skupih kuća, popratne slave i slika s tisuću lajkova. Moć da se moj glas čuje i da njime mogu utjecati, pomoći – jednoj osobi, ali jednoj osobi.

No taj je svijet bio pomalo hladan, osjećala sam se u njemu dvodimenzionalnom. Nije bilo one pulpe, onog što čovjeka čini skroz živim. Nisam mogla u potpunosti percipirati koliko je moja prijateljica sretna ili koliko je tužna u datoj situaciji.

Nisam bila svjesna koliko mi neki ljudi znače, koliko mi je stalo do njihove sreće i da budu dobro. Jednom kad to shvatiš svijet oko tebe postane jako krhak, a ti postaneš ranjiva.

Emocije nisu bile nešto s čime sam se bavila kada se njima trebalo baviti, imala sam druge prioritete i bila sam zatvorena. Nisam se prepuštala, jer me je bilo strah, a nisam ni znala da me je strah. Onda mi se dogodilo, neočekivano i pomelo me s nogu.

Kakav je to seks u koji su upletene emocije? Kako je to kad te netko gleda tako da ga uzbuđuje sve ono što vidi, sve tvoje tratinčice i trnje, ono prezrelo i ono zeleno? Kada s nekim osjetiš mir kakav nikad nisi mislila da je moguć? Kada ti netko drugi postane toliko bitan i želiš upoznati svaki aspekt njegova bića, a pritom ne osjećaš strah? Kako je to dati nekome najbolje od sebe i to isto dobiti nazad?

S njim nisam dobila ništa od navedenog. Umjesto toga, dobila sam nemir i sumnju u sebe. Mislim da nas osoba s kojom jesmo treba izazivati da propitamo sve što jesmo, gurati nas, ali ne nasilno, da postanemo bolja verzija sebe. Poticati nas da rastemo, a ne nas sputavati i stavljati u okvire. Ne kontrolirati ono o čemu smijemo govoriti u javnosti, već ponosno hodati uz nas i sve ono što predstavljamo. Točno ono što i mi trebamo htjeti dati nazad. Partnerski odnos, u svim svojim aspektima i tijekom svih vremenskih razdoblja.

Točno ono što naš odnos nije bio.

Njega je privlačila moja strast prema poslu i životu, ali se bojao moje ambicije. Uživao je u tome što zajedno možemo dijeliti ljubav prema glazbi i filmu, ali ga je jako smetalo što mi je često muka od vožnje autom. Putovat ću vlakom ili avionom ili autobusom. To što ne podnosim auto ne znači da neću nikad nigdje putovati. Ali on baš voli auto i voli cestu. Ja sam spremna na kompromis, on nije.

Opravdavala sam to razlikom u godinama, ali to nije bilo adekvatno opravdanje. Kao što to sada savršeno dobro znam, kada te netko zbilja želi, pobrinut će se na sve načine da ti to da do znanja, kao što ćeš isto ti napraviti za njega. Nećeš dopustiti da ikada legne u krevet pitajući se je li tebi stalo do njega, a kamoli ga pustiti da spava sam onda kada tvoju prisutnost treba najviše na svijetu.

Nije me zvao na druženja sa svojim prijateljima iako je bio jedina osoba koju sam viđala u tom gradu, nije se brinuo o meni kad sam bila bolesna, nije me ljubio kako me trebalo ljubiti. S njim sam se osjećala kao da ništa ne radim kako treba i bila sam izgubljena i uplašena. Ali nije sve bila njegova krivica jer za odnos, bilo dobar ili loš, uvijek je potrebno dvoje.

Ostajala sam jer sam mislila da nam treba vremena, jer nisam ona koja odustaje. Ostajala sam jer sam mislila da tako treba biti, da, ako je intenzivno i filmski, mora biti teško. Radi onih par lijepih, ali kronično nedostatnih trenutaka.

Ostajala sam sve dok više nisam mogla, dok se u meni nije javio glas za koji nisam znala ni da postoji i rekao DOSTA.

U periodu u kojem se to događalo, nisam bila dobro. Sve što sam poznavala, na što sam se oslanjala, što je definiralo moj identitet i osjećaj vlastite vrijednosti bilo je razdrmano i izvan dosega. Demoni koji su dugo spavali ili bili potiskivani, izašli su na površinu. Harali su mojom glavom i ja sam se jedva držala na nogama. Nekad najenergičnija osoba na svijetu, borila se da nađe motivaciju da jede. Postoji niz životnih situacija koje udaraju puno jače, no u tom trenutku, to je bila moja bitka.

Jedne raspadne nedjelje učinila sam je još težom i pustila ruke čovjeka koji je nosio dio mene u sebi. Znala sam da ostajem u potpunosti sama i da će me pomesti s nogu, pogotovo jer nisam imala ništa drugo za što bih se mogla uhvatiti. Ali znala sam da u tom odnosu više ne mogu biti. Zaslužujem više i zaslužujem bolje, toliko toga imam za dati.

Nisam vidjela svjetlo na horizontu, ali bila sam sigurna da postoji i da ću ga ugledati kad se rastvore ti tamni oblaci kojima sam bila prekrivena.

Snaga koja se u meni tada javila iznenadila me i pokazala mi da, koliko god situacija bila bolna, a izbor nemoguć, znam odabrati najbolje za sebe. Kada su se vrata zatvorila, a on otišao, osjetila sam olakšanje, ne tugu.

Srce nije uvijek u pravu. Nije ni razum. Pa ni intuicija, pogotovo kad je zasuta strahom i željama. Često se izlažemo odnosima koji nisu dobri po nas, donosimo odluke jer nam je netko rekao da tako treba biti, biramo put koji je lakši samo trenutno. Jer smo odgojeni u mazohističkom društvu i volimo patiti. I u nebesa uzdizati koliko smo samo spremni trpjeti. No činjenica jest da puno toga biramo sami pa tako i kakvu ljubav zaslužujemo i odnose u koje se ulažemo. Život je nepredvidiv i servira nam neobične obroke. Ipak, poput Christine u Fantomu u operi, imamo izbor da odaberemo svjetlo ili tamu. Nijedan od ta dva puta nije jednoličan i ne znamo gdje će nas dovesti, s čime ćemo se sve na njemu susresti niti što je vrijeme spremilo za nas, koliko ga imamo. Život ne traje zauvijek i mi nismo nepogrješivi. Ali uvijek imamo izbor i imamo sada.

Kada jasno pogledamo u sebe, bez straha od onoga što ćemo pronaći i priznamo si svoje želje i potrebe, napravili smo ključni korak prema tome da nam baš to i dođe. A doći će, sasvim i apsolutno sigurno, baš u trenutku kada nam najviše treba i kad smo za to spremni. Tada svu prošlost i sve sumnje valja staviti na stranu i prigrliti ono što se nalazi pred nama.

Dopustiti si biti živi i sretni. Voljeti i dopustiti drugome da nas voli, baš takve kakvi jesmo i uživati u toj krhkoj ljepoti koju život nudi.

Izabela Laura


Fotografija: Gina Galinella
Koncept vizuala: Izabela Laura & Gina Galinella
Koncept izvedbenog dijela & izvedba: Marin Lemić & Izabela Laura

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari