Lejla je bila neodvojivi dio naselja. Nekako je bilo ljepše s njom. Iako su svi pretpostavljali da će jednom zbog svog života završiti u bolnici, svi su u svojim glavama odgađali taj prizor.

Kao talijanska narodna fešta, puna ljepote, mirisa i folklora govorila je kako ribe žive u veš mašini na dnu mora. Nebo joj je bilo krov, i kada je kisnula ili kada je bila suha podjednako se radovala suncu. Život je jela rukama.

Nekoliko puta na dan je ulazila u lokalni kafić i tražila čašu vode. Onda je danima nije bilo i svi su čekali kada će pasti i više nikada ne ustati. Tada bi se jedan dan pojavila u kafiću i opet rekla : “Mogu li dobiti čašu vode?”

Zaustavljala je ljude na ulici i tražila cigaretu. Upaljač je uvijek imala. Cigaretu nikada do kraja nije ispušila. Izmišljala je pjesme i pjevala ih zatvorenih očiju. Talenat za pjevanje nije imala, a na tekstove niko nije obraćao pažnju. A trebalo je. Imala je faze i kad nije progovarala, k’o da jezika nikada nije imala.

Ni na šta u životu nije stizala na vrijeme, samo je u nevoljama bila tačna kao smrt. Znalo se da je nijedan nemili događaj neće zaobići i da je postojala neka lokalna crna hronika u naselju. Inicijali L.H. bi je svakodnevno krasili.

Lejla je krala veš s balkona. Ukradene komade garderobe je znala iskombinirati tako da bi joj pozavidjeli i oni koji se modom bave. Ljudi su je viđali u svojim stvarima i to ignorisali. Samo jednom ju je Ena zamolila da joj vrati ljubičastu haljinu jer joj je to bila uspomena od bake. Lejla je bez pogovora odvela Enu do svog ormara u obliku starog putnog kofera, vratila joj haljinu i rekla da ako joj se još nešto sviđa slobodno ponese kući.

Krala je i slatkiše iz lokalne trgovine, najviše one koji u sebi sadrže kokos. Podsjećala su je na egzotične i tropske plaže s bijelim pijeskom i palmama koje se naginju i ogledaju u azurnoj morskoj vodi, na kojima rastu čudesni plodovi kokosa. Egzotiku je naglo prekidala posjetom pijaci gdje je kod Seje na štandu krala voće i povrće. A on kada bi je vidio, okrenuo bi se, pa kao nešto vagao. Tek kada bi ona zamakla, on bi počeo nešto nabrajati.

Za Lejlu bi se mogla ispričati sto i jedna budalaština, ali svi su na nju odmahivali rukom i išaretili* da je pukla.

Samo je Damir, poznatiji u naselju kao Zlatni student zbog izuzetnih ocjena tokom studija na Elektrotehnici, priznavao Lejlu kao biće. Njemu nije predstavljalo problem što je ona pukla jer je smatrao da prava vrijednost proizilazi iz nesavršenosti i da su detalji ti koji čine razliku i daju vrijednost kolekcionaru.

Pričao joj je o svom novom projektu, nastajanju malih vjetroelektrana. Ona ih je zamišljala poput ventilatora koji se ne uključuju u struju nego rade pomoću vjetra. On se smijao njenim shvatanjima i objašnjavao joj detaljno i slikovito da bi ona shvatila da je to korištenje vjetra za proizvodnju električne energije. Na kraju mu je postavila pitanje: “A šta kada vjetar ne puše?” i ponudila ga čokoladicom od kokosa.

Lejla je voljela sve što joj je Damir pričao, iako često nije razumjela terminologiju koju je koristio, ali najviše je voljela kad joj je čitao svoje pjesme. Samo je ona znala da on piše pjesme. Pisao je o svemu, a najviše o njoj. Ona je iz njega sklanjala kiše i studen, a bila je i vjetar koji je pokrenuo vjetroelektranu u njemu. Bez kontrole svijesti, slijedio je svoja čula i redao riječi. Ona je bila njegovo najizraženije čulo i stimulans. Njegove pjesme su bile lišene šablona i predstavljale su mu azil za nutrinu. A ona je svoje azile njemu u nasljedstvo ostavila.

Zakucali su i posljednji ekser u sanduk emocija i jedno drugom se predali. Zajedno su napisali pjesmu koja se ogledala u njihovim zjenicama.

Čovjekova snaga se mjeri spremnošću da se usudi, predanošću da istraje i sposobnošću da oprosti, prvo sebi, pa drugima.

Damir se usudio napustiti zemlju, prihvativši stipendiju za doktorat u Kopenhagenu. Istrajao je u svom projektu malih vjetroelektrana. Nekoliko investitora iz Danske su mu se javili sa željom da investiraju u projekat.

Nije oprostio sebi zato što je Lejlu povrijedio, ostavio samu i nije se usudio da sebi i drugima prizna da je voli. Nije oprostio drugima zato što su Lejlu proglasili ludom i smatrali je bezvrijednom odmahujući na njen život rukom. O tome je pisao u svojim pjesmama, koje više nikome nije čitao.

Ćudljiva je pojava vjetra, ne ovisi o doba dana ili o sezoni u godini. Postoje dani kada vjetar izostane.

Baš kao što je i Lejla izostajala u lokalnom kafiću.

Za Lejlu bi se mogla ispričati sto i jedna budalaština. Ali niko nije rekao ni riječ. Svi su šutili i odmahivali rukom. A svima je bilo jasno da u bolnici nije završila zato što je pukla, kako su svi tvrdili. Nego zato što je izgubila bebu. A poslije i život. Zanijemilo je naselje.

Niko nije obratio pažnju na tekst posljednje pjesme koju je Lejla otpjevala zatvorenih očiju dok su se njene suze ljubile s blatom. A trebalo je.

Nisam vjetar, ali za tebe bih bila oluja.
Pokrenula bih tvoje vjetroelektrane
I nikada ne bih dozvolila da živiš u mraku.

A ti si mene ugasio.

Amina Mašić


*išaret – gest, signal, znak; naslućivanje

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti.
Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima.
Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k’o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

Komentari