Nela Baričević: Beba stiže, moje vrijeme je isteklo…

Ljubavi od kojih nam se koža ježila još kao djeci ostaju za svagda. Nerijetko su to baš ljubavi koje sline, hodaju na četiri šape, mašu repom i laju. „Dakako da laju pa oni tako pričaju!“ – kako bi rekao moj trogodišnji nećak.

Pričaju, pričaju… ali rijetki ih čuju.

On tek ima naučiti tko su ljudi. Odrasli ljudi. Oni koji nosaju aktovke pod rukom. Oni koji uvijek jure s jednog posla na drugi. Oni koji imaju pravo donositi odluke, jer, zaboga, oni su ozbiljni, oni sve razumiju i u rijetkim su prilikama spremni za šalu, ali zato su u trenu spremni izdati nečije, no ne i bilo čije, povjerenje.

Mnogo je toga što odrasli ljudi zaboravljaju.

Zaboravljaju, primjerice, da postoje prethodne ljubavi. One podignute iz blata. Pronađene među ruševinama njihovih vlastitih prošlosti. Njihovih, a kako se danas čini, očito pogrešnih izbora. Kikseva. Te ljubavi stavljaju pečat na onu poznatu: Errare humanum est. Nažalost pak, ljudi vole na nju nalijepiti i nastavak: Sed in errare perseverare diabolicum. I nema sumnje da je upravo tako. Da je upravo griješiti ljudski, a ustrajati u pogrešci paaa reći ćemo… idiotski.

I zato se, oprostite, ne mogu načuditi pričama u kojima dugogodišnji članovi obitelji, ili ako baš hoćete, psi, ostaju bez jedinog doma kojeg poznaju i, mnogo bitnije, bez svega što im je do jučer činilo rutinu, jer se obiteljska situacija, pazite sad, mijenja. I više nema mjesta za dojučerašnjeg najboljeg prijatelja, za dah koji je uvijek našao način da utopli i najhladnije večeri, da oblake koji donose kišu pomete jednom lopticom smještenom na krilo.

Tvoje krilo, odrasli čovječe! Ono koje ga je prigrlilo i obećalo mu da je to zauvijek. A sad je pak, godinama nakon imao naučiti svoju najvažniju životnu lekciju, ljudi, odrasli ljudi, obožavaju koristiti velike riječi, a duplo im više obožavaju smanjivati značenje.

Pričaju, pričaju… pa evo što čuju oni koji za njih imaju sluha.

 

Stigla je beba!

Da, točno je da život ne stagnira. Aplauz za odrasle koji su shvatili na vrijeme! Točno je da se prilike unutar obitelji vremenom mijenjaju i da ništa nije kao što je bilo. Ali sjeti se da ti je i prije raspored bio pretrpan studentskim poslovima, predavanjima na faksu i izlascima. Sjeti se da si izmišljao dodatne sate u danu samo da ne odustaneš od svog najboljeg prijatelja. Od mene! Sjeti se… zapravo, volio bih da se možeš sjetiti, ali ti nisi onaj čovjek od nekoć.

Postao si čovjek koji zazire od imaginarnih bakterija s kojima si godinama živio u mirnom suživotu, jer stigla je beba! I bojiš se, ti pomalo zazireš od toga da moja dlaka završi u ustima tvoje bebe, da ju liznem po licu, da ona, tvoja beba, stavi rukicu u moju hranu pa mi istu tu rukicu pruži da jedem iz njene ruke. Ti se u gadljivosti u koju si zapao ježiš od same pomisli da tvoja beba, moju igračku prinese svojim ustima. Ne sviđa ti se ni pomisao da uhvati lajnu pa me šeta makar po kući, jer sam presnažan i mogao bih ju povući tako da padne.

Odrastao si u čovjeka kojemu je obitelj sada na prvom mjestu i na tome ti imam čestitati. Zbilja se divim kojom nježnošću maziš to savršeno biće, a kojom ju snagom braniš. Svoju bebu, svoje dijete.

Foto: Privatna arhiva

 

Moje vrijeme je isteklo!

Ipak, iako bih ti trebao čestitati, ja to ne mogu. Ne mogu jer mi nisi dao priliku. Jer si me se riješio kao istrošene igračke. Nedovoljno dobre za tvoju bebu. Opasne, dlakave, prljave… i kojim si me još sve epitetima počastio, a koje sam u sebi skupljao u obliku ožiljaka na srcu dok sam pod tvojim prijetnjama oprezno hodao unatraške.

Gledao sam te ravno u oči, čak sam u trenutku ulovio i tvoj pogled. Isijavao je istu sreću kao onaj dan kada si mene, kao maleno štene, donio kući. Samo šteta što više ni tračak te svjetlosti nije rezerviran za mene, „prijatelju“.

Stavljam te pod navodnike jer si ti mene stavio na listu za odstrel, a to se ne radi. To se ne radi onima koje voliš. Ili si im barem tvrdio da ih voliš. Godinama. A ako i pomisliš da mi izbacivanjem na ulicu nisi potpisao vječno zaklapanje vjeđa, spuštanje zastora i game over – prevario si se.

U ovim si godinama moja jedina šansa – ti. Pored čupavih štenaca kojima tek niču mliječni zubi, ja nemam nikakve šanse. U hladnom kavezu, okružen betonom, ja ću dočekati svoj konac. Pa ipak, moram ti reći da mi je žao. Žao mi je što si se doveo u situaciju da me ne možeš pogledati u oči. Primijetio sam i moram ti reći da mi je žao što si baš svaku moju stvar donio ovdje zajedno sa mnom. Žao mi je što si izabrao da se ne želiš sjećati našeg prijateljstva i vremena koje smo proveli kao obitelj.

A najviše mi je ipak žao što nam nisi dao šansu da postanemo najbolji prijatelji. Tvoje dijete i ja. Što mi nisi dopustio da budem tvoja desna ruka, da ju motrim kad ti ne stigneš, da trzam na svaki njen pokret da ne bi pala… Žao mi je, jer se nisam nadao da ćeš svome djetetu u startu na tako besćudan način otrgnuti najbolje najranije prijateljstvo.

Moglo bi mi biti žao što si me izigrao pa me prigrlio samo za godina moje vitalnosti i tvoje dobre volje. Moglo bi mi biti žao što si me držao u svom srcu samo dok, kako se kasnije ispostavilo, nisi našao bolju zamjenu. Moglo bi mi biti žao, ali nije… za posljednjeg ću se zaklapanja vjeđa sjetiti mirisa omiljene hrane i navući pseći kes. Tako manje boli…

Osmijeh od uha do uha sa željom da si napokon našao trajnu sreću i da je srce tvojega srca dobro. I s nadom, svakako s nadom da se jednog dana nećeš zasititi i onih koji ti danas predstavljaju sreću i daju smisao tvom životu. S nadom radi njih…

S ljubavlju koju si prerano pokopao… za tebe.

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete