Dragi Živote,

ako tako odlučiš i povedeš me daleko od sada, u neki zbroj desetljeća što ih čuvaš za mene, nadam se da neću očajavati što nisam ova od danas i što mi kosa nije od svile, već nježna, slabašna, bijela.

Nadam se da ću naći snagu ispod umornih vjeđa, zahvaliti za sve, umjesto da se ljutim, umjesto da se osvrćem na dane prepune snage, kad sam se borila sa svijetom koji ne vidi ljubav.

 

Dragi Živote,

ako tako odlučiš i povedeš me daleko od sada, u neki zbroj desetljeća koja čuvaš za mene, nadam se da ću lagano došetati negdje do obale i sjesti na njen rub. I da će se naborana ruka naći u Njegovoj takvoj, baš isto kao i danas, kad je glatka i snažna. Da će nam oči sjati, na možda umornom licu i svojim sjajem prkositi zrcalu od mjeseca na vodi.

I nadam se da neće biti potrebe trošiti drhtavi glas na sve ono u nama što nikad izrečeno nije. Da sve će biti jasno, svečano i nježno, sve čisto i veličanstveno baš takvo kakvo jest.

Nadam se da će nam lica obasjati neka blagost, ista onakva, nježna kakva je oko srca. I da će pokoja suza, ako slučajno i sklizne, skliznuti od svjesnosti koliko si mnogo nam dao.

 

Dragi Živote,

ako tako odlučiš i povedeš me daleko od sada, u neki zbroj desetljeća koja čuvaš za mene, nadam se da ću pri pogledu na svoje tadašnje tijelo osjetiti zahvalnost za sve. I umjesto da se ljutim što je staro i slabo, želim se prisjetiti svakog onog puta kad je pobijedilo samo sebe. Svakog pretrčanog kilometra i svake probdjevene noći u kojoj je, zajedno s dušom, stvaralo nešto lijepo. I umjesto da se ljutim što više nije snažno, što više ne može ono što je nekada moglo, želim ga zagrliti nježno, s nekom nečuvenom pažnjom, ako ni zbog čega drugog, onda zbog onog što je dalo. Želim mu reći hvala za sve trenutke strasti, za svaki plesni korak i onaj koji to nije, za sve šetnje gradom, šumom, svemirom, plažom. Za one valove u oceanima koje je dječje preskakalo.

Želim mu reći hvala što se toliko puta zatrčalo Njemu u zagrljaj i propinjalo na prste da viri iza oblaka. Najveća mu dakako hvala za One koje je je nosilo u sebi, devet mjeseci i nešto, puta nekoliko puta.

 

Dragi Živote,

ako tako odlučiš i povedeš me daleko od sada, u neki zbroj desetljeća koja čuvaš za mene, nadam se da ću na obali, s ogledalom mjeseca u vodi, nositi mir u sebi kakav ne viđam često. I da neću ni trena žaliti za onim što sam mogla, a jednostavno nikad nisam. Jer tada će razlog biti tek blijedi trag od nekad kojeg se zasigurno više neću sjećati, a propuštena će prilika zjapiti sama, poput velikog zareza na Duši.

Želim se sjećati smijeha, igre i iznenađenja. I kako nisam dopustila da me se zamota u neljubav. Kako sam uvijek odlazila odande gdje je nema i pokušala je probuditi na mjestima na kojima spava.

I želim da moja djeca, to Čudo što ostaje za mnom, kad ostanu sami sa sobom, u nekoj svojoj nutrini, mogu bez imalo sumnje pred samima sobom izreći da sam ih voljela snažno, onako kako se voli. I da sam im bila najbolja koja sam mogla biti, baš onako istinski, bez nekog klišeja.

I da im Duša zatitra pri pomisli na mamu, da se raširi i propne nekamo do zvijezda. I da budu dobri onima koje vole, najbolji koji mogu, onda kad mene nema.

Marina Papec

Preuzeto s: marinapapec.com

Komentari

Žena Dijete, sanjar, mama koja zaviruje s druge strane oblaka i vjeruje da se samo ljubav broji.