VRANA U OLUJI: 13. Na početku – kraj

Kiša nije jenjavala. Nije moglo postati puno gore od ovoga. Ne pamti kada je zadnji put Zagreb pretrpio ovakvu olujnu noć.   

Tamna prilika koja je stajala pred Igorom nije mu odgovorila. Gledali su se, bez treptanja. Kovrčave kose obojici su neukrotivo lebdjele na vjetru. Mokre, slijepljene u neuredne pramenove.   

Zašto si došao?“ – Igor je glasom pokušao nadjačati oluju.   

Došao sam se oprostiti.“ – sasvim tihi glas odzvanjao mu je u glavi.   

Novi nalet vjetra. Kišne kapi koje probadaju poput ledenih iglica. Zamagljen vid i mokro lice na kojemu se ne vide suze koje teku.  

Oprostio si se. One noći, kada je uzeo tebe umjesto mene. Umjesto onog kojeg je trebao uzeti.“ – bujica slanih kapi na Igorovom licu miješala se s ostacima kiše koja mu je navlažila lice.  

Nisam znao da će tako završiti. Nije mi to bila namjere. Nikada.“ – Zlatkov potpuno smiren glas. Danas ga nije smirivao kao što je to inače činio. Ne, danas ga je dodatno razbjesnio.  

Zašto si to onda napravio? ZAŠTO SI SE ŽRTVOVAO ZA MENE?“ – prigušeni krik zatomljen u prsima. I nova navala suza.   

Zašto me pitaš pitanje na koje znaš odgovori? Uvijek si ga znao. Od prvog dana. Od onog ljetnog popodneva na igralištu. Znao si. Kao što znaš i sada.“  

Navala bijesa koju nije mogao obuzdati. Nešto iskonsko se probudilo u njemu. Nešto što nije znao ni opisati ni objasniti. Čisti, iskreni bijes proključao mu je žilama srljajući prema površini.   

Zaletio se prema Zlatku, ili barem onomu što je od njega ostalo, što je u ovom trenu stajalo pred njim. Srljao je prema njemu pogonjen čistim bijesom, podignute desne ruke kao da ga se sprema ošamariti. I prošao ravno kroz njega. Kao da je prošao kroz maglu. Nije osjetio apsolutno ništa neobično. Možda samo još jedan nalet hladnog vjetra, no to je mogao biti i samo nalet vjetra. Ukopao se na mjestu i osjeti kako ga Zlatko promatra od iza. Okrenuo se dok mu je kiša udarala u lice.   

Što… Što si ti?“  

To isto znaš. Mrtav.“ – hladno je odvratio Zlatko.  

Zašto? Zašto si to napravio?“ – Igor je pao na koljena. U jednom trenu samo je izgubio snagu koja ga je držala na nogama. Kao da ga je neka sila pritisnula prema podu. Svom je težinom pao na natopljeno tlo koje se polagano pretvaralo u baru.   

Rekao sam ti, znaš zašto. Dobro znaš. Pitanje je samo  možeš li si to priznati?“ – Zvonkove riječi ponovno mu odzvanjaju u glavi.   

Mogu li? MOGU LI SI TO PRIZNATI?“ – proderao se dok je istovremeno lice zario u dlanove. Ovo je previše boljelo. Nije mogao izdržati. – „Mogu li si ja priznati? Naravno da mogu! Što misliš zašto te uporno pitam jedno te isto pitanje? Naravno da znam odgovor! Naravno! Ali želim da ga jednom kažeš na glas!“  

 Znao je Zlatkove razloge. O da, dobro ih je znao. No ni u jednom trenutku nitko od njih nije na glas izrekao ono što je od samog početka visjelo u zraku. U početku je Igor mislio da nije ni potrebno. Razumjeli su se. Znali su točno što je onom drugom u glavi. Da… U početku. S vremenom osjetiš potrebu izgovoriti to. A što ako se ipak varaš? Uvijek postoji to jedno zrnce sumnje da možda ipak nisi u pravu. Hoćeš li se osramotiti ako to izgovoriš na glas? Hoće li se sve raspasti jer će ispasti da vidiš nešto tamo gdje tog nečeg nema? Ne… Trebali su to odavno reći.  

Pa, sada ionako nije odviše važno. Nije da više išta možemo učiniti po tom pitanju.“ – Zvonkov je glas odzvanjao na vjetru.  

KUKAVICO!” – Igor se više nije mogao obuzdati.   

U trenu se sve zamrzlo. Kišne kapi ostale su lebdjeti u zraku, kao da nikada neće pasti na tlo. Vjetar je utihnuo, nikakva se buka više nije čula. Kao da je od jednom sve stalo. Trebalo mu je nekoliko sekundi da to shvati.   

Učinio sam ono što sam smatrao ispravnim. Krivnja ni u jednom trenu nije tvoja. Ne smije biti. Ono što sam napravio, napravi osam svojevoljno. Da te spasim, jer sam te morao spasiti. Moraš to razumjeti. Moraš. Da bi mogao nastaviti s ovim životom. Onako kako si nekada htio.”  

Kišne kapi su se počele razmicati. Rijeka je još uvijek  bila zamrznuta u vremenu, krošnje nepomične zatečene zapuhom vjetra. Sjale su. Kapi su odjednom počele bliještati bijelom svjetlošću, kao da ih obasjava sunce. Samo, sunca nigdje nije bilo…  

Zbogom Igore. Više se ne vraćam, niti ćemo se ikada više vidjeti. Bolje je tako. Odlazim na neki drugi svijet, u neku drugu priču. Ti moraš ostati. Konačno možeš živjeti život koji si oduvijek htio. Ostani dobro.”  

Kapi su i dalje sjale. Ponovno su počele padati prema tlu. Svakom sekundom bivalo ih je sve manje, kao da je nebo od jednom odlučilo da je dosta. Igor je obrisao vodu s lica i pogledao prema rijeci. Zlatka više nije bilo.  

  

Gotovo je. Tek sada je gotovo.

Alen Bjelopetrović Dax 

  

 

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete