Rodila sam. Ne vjerujem, al’ jesam. Moja curica se rodila u 12:06, što obrnuto daje moj datuma rođenja. Fora, a? Bebu su odveli na pregled a ja sam se odjednom našla sama u boxu. Bilo je vrijeme ručka i svi su nestali u sekundi. I ja sam dobila ručak! Napokon hrana! Ironija je bila u tome što su mi ju donijeli na kolicima pokraj kreveta a ja još rukom spojena na cjevčicu kroz koju sam dobila drip. Taman mi je falilo par centimetara do tanjura.

 

Ne vjerujem! Gledam hranu a ne mogu do nje. Došlo mi da plačem.

Na moju sreću prošla je jedina sestra koja je kasnila na ručak i spasila me “okova”. U nekom polubočnom položaju, još sva u krvavim plahtama, mokra, smrdljiva, uživala sam u tom obroku k’o da mi je u zlatnom tanjuru poslužen. Dolaze dvije praktikantice po mene s invalidskim kolicima. “Sad bi ja kao trebala sić’? Pa kak?” Smijale su se a meni ni najmanje nije bilo do smijeha. Bojala sam se pomaknut’ a kamoli se odvažit na koji korak. Pa imam krater među nogama, ispast’ će mi svi organi! (Smješno i suludo, al osjećaj je približan).

Odvoze me kolicima u sobu i pomažu mi uć’ u kadu gdje su me i otuširale. Ako me dobro sjećanje služi, mislim da sam morala ostat u pognutom položaju, da se ne onesvijestim. E sad, dal’ zbog epiduralne ili zbog gubitka krvi, ili sam to sve zabrijala? Nešto od toga je, neka se javi tko zna. Sjećam se da su me par puta pitale dal’ mi se vrti, eto, to se sjećam. Bila sam pod utjecajem sedativa, adrenalina i šoka.

“Jesi ponijela uloške?” “Jesam, evo ga” vadim vateni uložak od pol metra iz torbe. “Daj još dva” kaže mi buduća medicinska sestra. “Molim? Tri uloška? Haha, pa ne treba mi toliko!” odgovaram sa smješkom. “Ooo trebat će ti” nasmijale su mi se obje. Oblače mi mrežaste jednokratne gaće. Izgledam ko budžola al su najudobnije na svijetu (koliko možemo o udobnosti pričat sad, jel).

Liježem u krevet i čekam. Sad bi se trebala odmorit’, odspavat’ dok beba ne dođe. Nemoguća misija. Vrtim si film od prije niti sat vremena. Sve je tako nestvarno. Ja sam to stvarno preživjela! Svaka mi čast! Svaka čast mom mužu! Odradio je i on dobar posao. Proveo je šest mučnih sati sa mnom udovoljavajući mi, makar tišinom. Bio je snažan u trenutcima kad sam ja posustajala. Gledam to iz neke nove perspektive. Perspektive promatrača, ne rodilje. Doktori su stvarno dobro odradili svoj posao a i tu rodilju je trebalo “istrpit”.

 

Kaže muž da sam skidala sve svece s neba. Jebiga, seljanka u meni izašla na vidjelo.

Ubrzo osjetih da su se tri uloška natopila. (kud već?) Svoje stvari sam naravno ostavila u ormaru kraj vrata,. ‘Kaj bi Bože” kraj kreveta stajale? Lagano sam spustila jednu pa drugu nogu i skliznula s kreveta. Ok, to je bio lakši dio. Ajmo sad, Nina, hodaj. Napravila sam jedan korak i pljas! Osjetih nešto veličine šake u gaćicama. (gaćice čisto zato da vam ova rečenica nije skroz ogavna).

Srce mi je stalo! Gotovo! Jedan bubreg manje! Bacila sam se na zvono kojim zoveš sestru kad’ “zagusti”. Stiže u sekundi moj frčkavi anđeo. Objasnila mi je da je to sve normalno (wtf?!), da se tijelo čisti i da to može potrajat’ i do 40 dana. Toliko maternici treba da se vrati u prvobitno stanje.

Ja sam vam bila paf! Ja pol’ tih stvari koje su me slijedile od uspostavljanja dojenja, ragada, babyblues-a, opstipacije itd. nisam očekivala. Ma kaj očekivala?! Nisam ni znala kaj znače neki pojmovi. Također sam ispala tuka i kad sam se preplašila “trudova”, tj. i dalje prisutnih kontrakcija maternice. Ne znam kaj sam si ja mislila prije poroda? Da kad beba izađe, sve se automatski vrati na mjesto? Eto, stvarno ne znam di mi je pamet bila. Iz mojih misli trgnula su me vrata sobe koja su se tad otvorila.

Stiže sestra s malim zamotuljkom. Samo što nisam pružila ruke prema njoj, dodaje bebicu cimerici. Gledam ih kako se maze i razmišljam o svojoj curici. Tko zna što nas sve čeka u vremenu koje nam je poklonjeno. Meni s njom i njoj sa mnom. Psst. Stigla je. Spava. Cijela je tatina.

Bok, ja sam tvoja mama.

Mama iz Hooda

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari