Rulet inata

Bila je savršena večer. Nas smo se četiri glasno smijale i nikome nismo dozvolile da uđe unutar našeg malog, imaginarnog zidića, gdje smo ljubomorno čuvale svoje kuloarske priče, kako smo ih voljele zvati. Na rastanku, T. i ja pošle smo istim putem, zaključivši da smo previše gladne, a ovo je prevelik grad da bismo gladne hodale kući. Prešutno, znale smo da nam zapravo nedostaje još malo smijeha, još zrnce opuštanja. U konačnici, nakon godina poznavanja, riječi nam nisu potrebne. Samo koji zalogaj brze hrane i smijeh na drvenoj klupi mračnog grada – povratak u srednjoškolske dane. Ležernost kojom smo hodale svijetom i lakoća svakodnevice, što smo mogle vratiti jedino nabacujući misli o nekim dječjim godinama…

Prava je šteta što sam bila toliko gladna da sam se zaletjela u prvu prodavaonicu brze hrane na koju smo naišle. Bila je to ona brzopletost koja me toliko puta natjerala na imaginarno uzimanje tupog predmeta i lupanje same sebe po glavi. Bile su to iste sive oči. I onaj pomalo zamućen pogled, koji bi pričao o svemu što si se bojao pustiti od sebe. Možda je i glas bio isti. Ili sličan. Ne sjećam se… Jer mene je ova pojava vratila unazad…

Prava je šteta što je T., umjesto sjedenja na klupi i pretvaranja da smo srednjoškolke, ponovno morala slušati o tebi…
Slušala je, strpljiva, kako ti se želim inatiti.

Kako želim navući masku i obratiti ti se okovana porculanom. Kako želim kidati niti koje nas vežu, kako me izjeda potreba da vičem i makar izgubim glas… Promatrala je kako dozvoljavam mraku u sebi da teatralno izađe na površinu i kako vjerujem da će te možda tako satrati, pokazati ti koliko debele zidove sada posjedujem, reći ti da nisi dobrodošao i da smo ovu priču proživjeli u svakoj perspektivi, previše puta. Bijes u meni mogao bi te urotnički pitati koliko me se često sjetiš kada ugasiš dan.

Je li tvoja bol razmjerna onoj koja mene kida u svakom naletu vjetra, u beskrajnoj melankoliji noći? Isprepliću li ti se misli s mojima, kada nemaju kamo i hrane se kaosom u meni? Znaš, ponekad poželim razbiti onu bocu dostojanstva, prepustiti se neurotičnosti i pokazati ti koliko postojim.

No, T. me gledala, vjerujući u mene, sa samozatajnim smiješkom, gotovo proročanski me dižući iz pakla pretjeranog razmišljanja. Zanemarivši ljepotu okolišanja i u potpunosti ignorirajući moju potrebu da slušam samo ono što želim čuti, tupim predmetom istine razbila je moju prevrtljivu porculansku masku, žednu inata kojim bih te obasipala.

Zašto bih si to radila, pitala me. Imaju li mi dani svrhu ako svu njihovu ljepotu sakrijem izlijevanjem žući? Mogu li doista biti sretna i ispunjena ako mi želja da me ti gledaš nasmijanu pali kožu upaljačem gorčine? I odakle, pobogu, izvlačim ove teške vreće ponosa? Prašnjave su i već pomalo dosadne, kaže mi T., još jednom se pokazavši prijateljicom.

 

U tom trenutku, jedan komadić jeftinog porculana moje maske vješto mi raskrvari obraz.

Zaboravivši da je za bol potrebno dvoje, bumerangom sam ranila jedino sebe, u sjećanju potisnuvši sve one riječi koje sam ti izgovorila, a koje nisi zaslužio. Sve ono što sam izgubila, kada sam vlastitom krivicom izgubila tebe. Tvoju šutnju koju si provlačio danima, prije nego si otišao mučnim koracima, ostavivši me u agoniji.

Možda je to ono što sam ti zamjerila. Što se nisi nastavio boriti sa mnom. Što si mi dozvolio da posrnem u onim bljutavim trenucima. Što nisi bio dovoljno jak da nas oboje poneseš na leđima. Možda si zato ušutio. I otišao, nikada me ne izvrgnuvši naletima inata. Naučivši me da sam, grizući nas, izgrizla sebe. Pokazavši mi da sam odigrala odličnu partiju maglovite retrospektive i da sam, očekivano, izgubila.

Sada, svemu što nas je vezalo, nikada ne bih mogla zavrtjeti rulet inata.

Mada ti to nikada nisam rekla, ja znam koliko te boli. Znam da nas osjećaš u kostima i da skupiš dlanove kada god te netko traži da mu ispričaš. Svaka me minuta u kojoj bi ti riječi zastale na putu da ih izgovoriš, nemilo ispresjecala. I znam da gledaš u neodređenu točku daljine, tražeći odgovor. Prava je šteta što ništa od toga ne mogu popraviti…

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete