Zašto nam ljudi odlaze iz života?

Zapitaš li se ponekad zašto su neki ljudi otišli iz tvog života?

Ne, ne mislim pritom na velike i važne osobe. Ne mislim na tvoje roditelje, najveće ljubavi tvog života ili pak najbolje prijatelje – ljude bez kojih ne možeš zamisliti svoj dan. Mislim na one koji to nikada nisu postali.   

Znam da ih znaš i da ti ih je nemali broj prošao kroz život. Sve si njih nazivao poznanicima, jer niste proveli dovoljno vremena zajedno da bi ih prozvao prijateljima. Zapravo, neki od njih su otišli baš u trenutku kada si bio spreman prozvati ih prijateljima. Ne onim najbližim, ali i dalje prijateljima. Taman kada si pomislio kako je zapravo super što si upoznao nekog novog i uspio se sprijateljiti s njim, on se najednom prestane javljati. Prestane odgovarati na poruke, ili pak komunikaciju svodi na nužni minimum.  

 

Od jednom ti postaje jasno da nešto ne štima.

Prvih nekoliko dana nastojiš sam sebe uvjeriti da je prezaposlen, da mu se nagomilalo previše obaveza da bi imao dovoljno slobodnog vremena koje bi posvetio druženju s tobom. Sljedeći je korak otvorena sumnja. Poslat ćeš tu poruku u kojoj ga pitaš što se događa, je li sve OK, je li mu se nešto dogodilo i treba li pomoć.

Gotovo uvijek ćeš dobiti odgovor da je baš ovih dana u strci i da se nikako ne stigne javiti. Nagomilao mu se sto i jedan problem, sve se nešto zaredalo, ali trebalo bi se to razriješiti do kraja tjedna. Za vikend, ili najkasnije idući tjedan otići ćete na pivo i ispričati se k’o ljudi. Najzad, niste dugo, bio bi red…  

 

Misliš si: hajde dobro, jadan čovjek ne zna za sebe a ja mu dosađujem… I tako prođe tjedan. Dođe vikend. Prođe vikend. I prođe sljedeći tjedan. Od tog „frenda“ ni marke ni pisma. Polako je i tebi dosta, ovo svakim danom sve više smrdi na bezobrazluk pa pošalješ poruku u nešto oštrijem tonu. Nakon dugih pola dana neodgovaranja stiže ti pravo pravcato pismo…   

Nema tu više ni isprike ni skrušenosti, nego direktni udarac u glavu. Da, nešto je pošlo krivo. U nekom trenutku nešto si rekao krivo. Omaklo ti se, pogrešno si procijenio situaciju, mislio si da će ispasti duhovito ali nije. Štogod, kako god. Nakon tog podužeg uvoda dolazi drugi dio, onaj u kojem ti sasvim otvoreno govori da ti zamjera, ali je spreman prijeći preko toga. Spreman je porazgovarati i razmrsiti nastali splet nesretnih okolnosti. Ne, on ti obećava da će te pozvati na cugu da izravnate račune i spasite odnos. Bit će to ovih dana…   

Nisi ni ti baš budala, pa se nećeš dvaput opeći na istu šibicu. Ipak, puštaš ga. Generalno prihvaćaš ideju da si zeznuo pa daješ njemu slobodu da povuče sljedeći korak. Zapravo, više nisi ni razočaran kada postane jasno da sljedećeg koraka nema, da je to bio samo „easy way out“. Da, zgodan način da se udalji. Obećanje koje nikada neće ispuniti. Tada već odmahuješ rukom i odustaješ od cijele priče, ali neka gorčina ostaje u grlu.   

Je li zaista moguće da je nešto beznačajno poput šale, pa makar i krivo shvaćene presudilo zadnjim mjesecima prožetim ugodnim druženjem? Zaista, teško je u to povjerovati. Znaš to i sam… Istina se krije ispod jednog drugog tepiha. Ispod onog kojeg ti je servirao na pladnju kriju se samo obmane. Iako pravi razlog možda nikada nećeš saznati, u jedno možeš biti siguran: krivica nije tvoja. Ili barem nije samo tvoja.   

 

Ljudi su čudni, međuljudski odnosi užasno komplicirani.

Danas, više no ikad prijateljstva i nazovi prijateljstva su tek površne priče koje nikada neće dosegnuti u dubinu. Možda ti je to teško prihvatiti, ali i ovo je vjerojatno bilo jedno od takvih. Ljudi se danas zaista teško otvaraju. Ono što je možda još gore, više ne vjeruju jedni drugima. Niti vjeruju jedni u druge. Zato kažem, nije stvar u tebi. Možda i jesi prekoračio granice dobrog ukusa, malo pretjerao, možda čak i povrijedio nekog.   

Možda pomogne ako ti kažem jednu veliku istinu. Toliko veliku da djeluje poput slona u sobi: svi ju vidimo, svi znamo da je tamo, ali nitko o njoj ne priča.

Istina je ta da se vrijeme promijenilo. Nekada su se pokvareni uređaji i oštećena odjeća popravljali. Danas se bace u smeće i traži se zamjena za njih. Na razini međuljudskih odnosa priča nije toliko različita.  Danas više ne popravljamo oštećene predmete. Umjesto popravka mijenjamo ih novima.   

Iskustvo je pokazalo da je puno sigurnije otići na prvi znak opasnosti nego ostati tu gdje jesi i popraviti situaciju. Da, bolje je izbjeći svaki mogući oblik ranjavanja. Rizik je nešto što si danas rijetko dopuštamo, pa čak i ako bi dobitak mogao biti mnogostruko veći od uloženog.   

To je zapravo sva istina: možda i jesi pogriješio, ali nisi ti kriv. Ako si bio spreman suočiti se s istinom i izgladiti situaciju, naći vremena da se stvari dovedu pod kontrolu, nisi ti kriv. Kriv je onaj koji se boji da bi nešto mogao izgubiti dok u isto vrijeme ne vid koliko bi mogao dobiti. Za sve se u ovome životu treba potruditi. Za svoje prijatelje pogotovo. Nemoj se previše zamarati, jer vjerojatno nisi jedini iz čijeg je života otišao. Otići će i iz nekog drugog, čim malo zagusti. Samo da bi izbjegao mogući sukob. Ili pomirenje. Jer jedno od to dvoje se mora dogoditi. Koje točno ovisi od slučaja do slučaja i uključuje određenu dozu rizika.   

Uvijek ćeš znati da su ti ruke bile čiste, mada to baš i nije neka utjeha. Svejedno, ne brini. Ne čini život jedan čovjek. Pogotovo ne onaj koji je iz njega izašao svojevoljno. Iz straha. Ili površnosti. Pomiri se s time da će uvijek biti onih koji će podviti rep i nestati baš tada kada bi se trebali boriti. Trebaju li ti takvi ljudi? Treba li ti netko tko će se s tobom samo smijati? Jer taj će se uvije smijati s tobom, ali nikada zbog tebe.   

Upitaj se treba li ti netko za koga nikada ne znaš hoće li biti tu. Ne treba? Pusti ga onda neka ode. U neku drugu kuću, na obrok ili dva prije no što produži dalje. Pusti ga, nek’ mu je široko polje. Znaš da su ti ruke čiste. I da krivica nije tvoja.  

Alen Bjelopetrović Dax 

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete