Jel’ i tebe zajeb’o sudija?

Ima jedna stara izreka, duboko ukorijenjena na Balkanu… Kaže ona ovako: „Igrali smo dobro, ali zajeb’o nas sudija.“ Jesi li ju ikada čuo? Jesi li ju koristio? Je li i tebe nekada zajeb’o sudijaDogađa se to iz dana u dan; vlastiti neuspjeh opravdavamo spletom okolnosti na koje (u službenoj verziji) nismo mogli utjecati. Uvijek su drugi krivi. Uvijek nešto što je doletjelo iza ugla, neka nepravda ili netko tko nas ne voli. Nikada ja nisam kriv. Uvijek je kriv netko drugi.  

Izgleda da je u mentalitet ljudske vrste ugrađen poseban zaštitni mehanizam. Kako godine odmiču, sve mi se više čini da je ljudima teško otvoreno prihvatiti poraz. Teško je suočiti se s istinom i priznati prvo sam sebi, a zatim i drugima da nisi najbolji, da ne stojiš na vrhu.

Zaista, čovjek se uvijek suočavao s tim velikim problemom ponosa – kako sam sebi priznati da si pogriješio? I kako stati pred drugog čovjeka i reći da više nisi najbolji (ako si to ikada i bio)? 

 

Kako da kažem: “Nisam uspio?”

Mogu li izaći pred svoju majku, oca, prijatelja, kolegu ili šefa i jednostavno reći: „nisam uspio“? Reći da je bilo boljih i jačih od mene, da nisam najbolji u svom poslu koji god bio? Nevažno je koliko sam se približio vrhu – ako nisam stao na tron i ako nisam bio najbolji, to sve kao da se ne računa. No gdje je u svemu tome problem? Zašto bih morao biti najbolji? Zašto bi baš naš tim morao osvojiti svjetsko prvenstvo ili zašto bi baš ja morao biti najbolji student u generaciji?  

Živimo u svijetu u kojem je iz dana u dan konkurencija sve veća. Teško je održati se na bilo kojem polju. Teško je biti konkurencija drugima, a kamo li stajati na vrhu. Tjeraju nas da budemo najbolji. Od nas se očekuje da budemo majstori u onome što radimo, jer danas ili si sve ili nitko i ništa. Više nema sredine, nema srednjeg sloja. Pobijedi ili umri – to je moto po kojem se danas živi. Moto po kojem se i umire 

 

 

Po čemu sam baš ja taj koji je poseban? Onaj koji će biti najbolji? Možda nisam prosjek, možda zaista jesam bolji od toga, no jesam li zaista najbolji? Nisam… Realno nisam, ali moram biti jer to društvo zahtjeva od mene. Kako mogu izaći nekome pred oči i reći da sam tek prosjek? Priznati da postoje jači, bolji, snažniji od mene? 

 Postići drugo mjesto na maratonu ljepši je izraz za izgubiti trku. Nije, ali u našim očima jest. Oči ovoga naroda ne priznaju drugo osim pobjede. Slavimo snagu, busamo se u prsa kada smo prvaci. Kada nismo, tražimo izlike.

 Umjesto da budemo zadovoljni svojim uspjehom, jer biti drugi, treći, pa čak i četvrti znači ostaviti za sobom cijeli niz drugih natjecatelja. Ne. Ako nismo prvi za to ćemo uvijek naći izliku. Ja prvi, a za mnom svi ostali.  

Uvijek će se poklopiti splet nesretnih okolnosti u kojem će jedan igrač baš tjedan dana pred utakmicu nezgodno pasti i natući skočni zglob, ili će pak sudac baš u tom ključnom trenutku dosuditi faul za koji je cijeli stadion vidio da to nije. Je li zaista bio faul? I je li zaista cijeli stadion vidio da je sudac pogrešno dosudio? Ili su to samo floskule kojima se nastojimo opravdati?   

Najbolji način za stvaranje izlike kojom pravdamo vlastiti neuspjeh upravo je korištenje općeprihvaćenih činjenica čiju istinu ne moramo posebno dokazivati. Činjenica koje to u stvari nisu. Koristimo floskulu „svi su to vidjeli“. Svjesno lažemo, ali stvaramo osjećaj da je „krdo“ na našoj strani, pa takva laž bude prihvaćena kao istina.  

 

Koliko je  zaista sudija zajeb’o?

Tako su recimo, svi vidjeli da je sudac očito na trenutak oslijepio prije nego je dosudio faul, jer nije to bilo namjerno, ta samo ga je malo očešao. Da.. Tako ni ja nisam kriv jer sam pao ispit. Stvarno, skoro sam ga položio, jer  falio mi je taj jedan čuveni i božanski bod koji me dijelio od dvojke. Baš taj jedan bod bi bio dovoljan za ostvarivanje prava na prolaznu ocjenu. I normalno da mi ga asistent nije dao. Jer me ne voli, jer sam mu se zamjerio i naravno, jer je prepotentna budala. A što je sa mnom? Ma ne, ja sam jadan student koji svim silama nastoji položiti ispit, a svi oko mene se trude da mi to ne pođe za rukom.  

To je zapravo srž svega: ako već nisam uspio, onda moram odigrati ulogu žrtve. Jer na ovim prostorima za neuspjeh nikada nismo krivi sami.

O ne, da je bilo po našem bili bi prvaci svijeta i svaki student bi diplomirao s odličnim uspjehom. Svi bi mi bili magna cum laude. Međutim, uvijek se nađe neki kreten koji ono magna prebriše pa ti ostaje tek nekakav prosjek. To je onaj ćoravi sudija koji nas je zajeb’o na početku ove priče.  

Dobar je taj neki sudija… Uvijek se možeš izvući na njega. Izlika koja će uvijek upaliti. Izvlačenje koje je postalo normalno u ovom modernom svijetu.

Način na koji možeš opravdati poraz bez da na sebe naneseš ljagu. Jer ionako nije važno koje si mjesto zauzeo u ukupnom poretku. Važan je tvoj statusni simbol. Važno je da si još uvijek najbolji, samo što se sve urotilo protiv tebe pa na kraju nisi mogao bolje. Da, i dalje si najbolji pred svojim narodom, prijateljima, rodbinom. I dalje si kralj estrade ili sporta, unatoč tome što na nekom natjecanju nisi osvojio pehar. 

Ne, nije bilo boljih od tebe. Nije do tebe što si izgubio. Što ćeš, ne možeš se boriti protiv onih kojima je cilj osujetiti tvoj put prema zvijezdama. Ti si samo žrtva okolnosti. Ti si nevini borac kojemu su drugi podmetnuli nogu. Narod to prepoznaje. Narod te zbog toga još više voli. Jer svi ćemo zaštiti paćenika i slaviti pobjednika. Ako priznaš da nisi dovoljno dobar da budeš na tronu, narod će ti okrenuti leđa. Zato bolje da krivac za neuspjeh bude sudija nego ti.  

Dobar izgovor zlata vrijedi. Opravdanje se uvijek može pronaći. Racionalizacija je majka svakog opravdanja. Svatko od nas ima svog sudiju na kojeg se vadi.  

Pierrot

 


Autor se zahvaljuje Dubioza Kolektivu na inspiraciji za tekst, koja izvire iz pjesme “Kažu“. 

Ilustracije: Tamara Vuk 

Komentari

Pierrot

Možda jesam jedan od onih koji stoje sa strane, ali nipošto nisam onaj koji šuti. Smijem se, mada me češće prati sjeta, jer svijet u kojem postojim okrutna je zbilja kojoj ne nalazim smisla. Ja sam tek prolaznik u tvojem životu, usputna misao i trenutak pažnje. Pripovjedač ljudskog uma, tumač banalne drame. Suza u mome oku nipošto nije od tuge, već više iz bijesa, nemoći i žudnje. Bjelina moga lica odražava prazninu duše. Ja sam Pierrot – pripovjedač suvremene praznine.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete