Kad te život mlatne o zid

Bilo im je neugodno jer iskre su među njima postajale sve nepodnošljivije. Šetali su do kraja uske staze koja im je otvarala put prema otvorenom moru. Pitala se hoće li oni pred plavetnilom, koje se istovremeno činilo miroljubivim i opasnim, biti iskreni jedno prema drugome.

Mjesto je odisalo ugodnošću i toplinom koju im je pružala večer. Međutim, napetost koja je vladala između samozatajnog momka i nestrpljive djevojke, poput siline mora ispred njih, sve je više nadirala, a zatim i njega natjerala da progovori prvi – Slušaj…

 

Trgnula se i nervozno ga pogledala.

– Još na početku, shvatio sam kakva si nevolja.

-Što pokušavaš reći? – osjećala je kako je prozračna lanena haljina počinje gušiti.

Uhvatio ju je za ruku – Pokušavao sam ti se oduprijeti na svaki način koji sam uspio pronaći. Međutim, tvoj pogled jači je od moje volje da ti odolijevam. Pokazao sam ti dio sebe za koji nisam ni znao da postoji. Nisam mislio da mogu tako odbijati ženu.

-Ako sam dobro shvatila, ispada da za to ipak nisi sposoban. – nije mogla odoljeti ovom komentaru.

Nasmiješio se njezinoj primjedbi. – Da, dobro si zaključila. – a zatim je pogled usmjerio na pučinu. – Toliko jaki pljuskovi najrazličitijih osjećaja nikada me nisu dotakli. Ničija prisutnost nije mogla zadobiti moju pažnju duže od jedne noći. – okrenuo se prema njoj. – Preokrenula si moj svijet i počeo sam se utapati, iako sam odrastao uz bok moru. Kao jedini razuman izlaz činilo se izbjegavanje tebe pod svaku cijenu. Jer, ti ćeš otići – slegnuo je ramenima, tužno odvrativši pogled  prema tlu. – a ja ću ostati ovdje, sâm s kamenom i beskrajnim morskim dubinama.

-Znaš što?! – nije se željela pomiriti s njegovim shvaćanjima. – Reći ću ti što ja mislim o tvojoj tvrdnji! – uznemirena jer je njegova privlačnost za nju bila ubojita, počela je vikati – Da, ja ću otići! Ja živim život! Ti živiš svoju svakodnevicu bez svrhe! Ja plešem nasred ulice, bojim nokte u šarene boje, kradem cvijeće i voće, upoznajem nove ljude, vičem na loše vijesti u novinama, s guštom se svađam sa starijima i uporno pobijam njihove tvrdnje! Ja uistinu živim svoj život! Ti samo kročiš njegovim stazama, a mislima nikada nisi zaista prisutan! – zastala je kad je u njegovim očima primijetila bljesak istine. – U pravu sam, zar ne?! Bojiš se života i bojiš se mene! Spreman si zaglaviti na ovom otoku i život provesti odjeven u primitivnost i neprestana pitanja o trenucima koji su se mogli dogoditi, no nisu jer im nisi dozvolio da se ostvare!

I nikada me nijedna žena nije toliko dobro izribala! – bio je njegov pokušaj da se našali. Međutim, nije mogao lagati sebe. – A ni toliko vješto pročitala moje misli! – sjetan pogled njegovih sivih očiju jasno je odražavao njegovu želju – da ona ostane ovdje, s njim. A onda je, u stilu pravog zavodnika, sa smiješkom rekao – Dovraga, cijeli je život preda mnom da se žalim moru i ispitujem ga gdje si!

A zatim se sva napetost prethodnih trenutaka slila u plavu boju.

Toplina njegovog poljupca izbrisala je s njezinih usana svu slanoću nemira, izazivajući je da mu uzvraća puna žara i želje. Svojim ju je čvrstim rukama privijao uza sebe, pokazujući joj da je spreman pružiti joj sve što od njega bude zatražila.

Ona je pak uživala u njegovim dodirima i obožavala je silinu kojom ju je ljubio. Ljubeći ga, shvatila je da bi ga mogla voljeti duže od ovih nekoliko tjedana. Osjetila je želju da uz njegovo tijelo doživi strastvene trenutke, ali i da uz njega liježe svake noći. No, u jedno nije bila sigurna – može li pogaziti svoje principe i odreći se slobodnjačkog života u zamjenu za ispunjenje želje zvane njegovim imenom?! Kako joj se to pitanje više nametalo, odgovor je bio sve jasniji.

Kada su prekinuli poljubac, nježno joj je pomilovao obraz. – Može li te se u ičemu nadmašiti?

Slabašno se nasmiješila. – Zapravo, postoji jedna stvar u kojoj me svatko može nadmašiti.

Podignuo je obrve – Doista?! Hoćeš li mi otkriti koja je to?!

-Uskoro ćeš saznati! – glumeći samozatajnost, nije mu htjela otkriti da je odgovor – ljubav.

Kako ju je vješto pročitao, pogledao ju je iskosa pa upitao – Reci mi, naravno, ako mi želiš reći, jesi li ikada iskreno voljela nekoga?!

Njezinim tijelom proširila se vrućina koja joj nije dala disati.

Oči su joj se napunile suzama, a rukama se pridružila drhtavica.

Nije mogao vjerovati da se djevojka poput nje može toliko uznemiriti. – Ako ne želiš pričati o tome…

Voljela sam! – rekla mu je, malčice preglasno. – Voljela sam svim srcem i u budućnosti se vidjela u sretnoj obitelji, s njim i našom djecom! – više nije mogla kontrolirati suze ni jačinu glasa. Bespomoćno je gledala u more koje kao da ju je tješilo, a zatim sjela na kamen, tako da su joj stopala bila umočena u more.

Sjeo je pokraj nje, pomalo izvan sebe. – Kakav to gad ostavlja ovako posebnu ženu?! – promrmljao je i zagrlio je.

Kad je shvatila što je rekao, prenula se i rekla mu – Volio me više od ičega. Dao mi je sebe i sve svoje. Bila sam sretnica što sam imala takvu ljubav i zaručnika koji me volio toliko da je za mene bio spreman na sve. A onda… – zastala je i još više zaplakala.

-Onda što? Što se dogodilo?! – pitao ju je, namrštena lica.

-Poginuo je. – ove su riječi iz nje iscrpile i posljednji dijelić snage.

Nije je dalje ispitivao. Shvatio je da se u njoj ne krije samo žena koja živi za smijeh, već i ona koja zna iskreno voljeti, no u tom je dijelu svog života izgubila jednu od važnijih bitaka.

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete