Ukršteni životni putevi

Napokon nedjelja. Trebalo bi je u svim knjigama zabilježiti kao svetinju. Dan odmora od svega što nam nameće spoljni svijet isprepleten sa našim željama.

Danas ne radim ništa, odlučila sam to čim sam otvorila oči. No, i nedjelja je bila tmurna, stapajući se sa mojim mislima, i spremajući da kišom spere prljave gradske ulice.

Danima nisam koristila svoju terapiju čišćenja misli, pa sam je danas željela iskoristiti. Vožnja bicikla. Nekada sam satima znala da vozim u nepoznatom smjeru, čisteći misli od svega što na njih djeluje toksično i stvarajući kristalno čiste odluke.  Nikada nisam ništa radila na prvu, posebno ne odluke koje su važile za cijeli život.

Odvezla sam se na proplanak nedaleko od grada, na koji se pružao prelijep pogled. Dugo vremena sam tu, razmišljala sam. Toliko smo se stopili da ga osjećam kao svoj. Ugradio me u sebe kao spomenik svom palom borcu na gradskom trgu, a ja sam naučila da ga dišem, bez obzira na sva zagađenja u zraku.

“Da li će biti isti i sada kad njega ne bude?”, misli su mi lutale mješajući se sa onima manje bitnim, koje sam uporno gurala u prvi plan, izbjegavajući bilo kakvu odluku. Uostalom, šta odlučiti kad je svaka moguća opcija suprotna željama srca, koje je na svaku misao da bi moglo izgubiti nekoga bitnog stvaralo uragan u grudima.

“On odlazi, pomiri se s tim!”, reče mu glava, praveći se da upravlja situacijom.

I zaista, bila sam tu da bih sebi predstavila novi svijet, svijet daleko od njega, zatim ga i prihvatila učeći se boriti s njim i nadajući se da ćemo životne ale jednoga dana uspjeti skupa savladati. Daljina je kamen iskušenja, ljubav ne poznaje granice, ne treba putovnice, niti skupe avionske karte. Ona poznaje samo kartu uspomena iscrtanu nježnošću prstiju po našem tijelu, tješila sam samu sebe, tjerajući što dalje ljutnju koja je prijetila da me ispuni.

Ali na koga da budem ljuta? Na sebe?

Ne mogu. Dala sam sve od sebe, želeći jutrom osjećati toplinu njegovog tijela na svome, dok me njegova ruka obavija oko struka. Prelazila preko sto malih grešaka brišući ih svim lijepim riječima i događajima, živeći ih i sad kad su prošli. I sada, dok sam čekala njegov odlazak, koji je imao moć da me ispuni prazninom, nije postojala niti jedna misao kojom bi mogao biti protjeran iz mog buntovnog srca.

Da krivim njega?

Pa na samu pomisao krivnje nadvladavala bi savjest. Da li zaista imam pravo da ga krivim? Dobio je jako dobru ponudu, istu onu za koju sam znala da je potajno sanjao. Kažem potajno, jer je i sam svjestan koliko ga daleko odnosi od svih onih do kojih mu je stalo. I onih kojima je stalo da njega. Da li je uopće mislio na one kojima je stalo do njega?

Nije prvi put odlazio daleko, ali je prvi put odlazio na dugo vremena, sa svim životnim planovima. Sad je i u govoru svoj život preselio negdje daleko, gdje samo još misli mogu da stignu do njega, onda kad se probudi želja pomješana s čežnjom.

Da li je sebičan? Da li ga zaista sve to čini sebičnim, kao što mi se ponekad javi misao u glavi? Da li je bar na tren razmišljao o onima koje ostavlja, i koga je i kako ukomponovao u tu svoju životnu elegiju? Da li mu je pjesma sretna ili sjetna? Da li mu mislima kruži slutnja da me možda ostavlja nekome drugom i kako se uopće nosi s tim? Projekcija misli njega s nekom drugom mene je razdirala na komade u samoj dubini mene. A možda se na mom licu vidi ljubomora, zato što je znao svoj život isplanirati izvan mog dometa, pa ga to čini sigurnim?

Možda da krivim društvo bez organizacije, koje šalje vani sve one koji u njoj nešto vrijede? Odlazak odavde za boljim životom ravan je potrazi za Svetim Gralom. Daleko je i toliko svet u zemlji bez svetinje.

Na koga usmjeriti ljutnju, koja traži svoj pravac, umanjujući osjećaj tuge? Kad bi bar mogla da mijenja stvarnost, i ostavi te tu kraj mene, našla bih metu koju bi gađala u centar svake sekunde. A ovako ću morati da pustim. Morat ću da te volim u snovima, moleći pred spavanje da te bar jedan dovede do mene, a mrzeći svakog onog ko se usudi probuditi me. Ovako ću morati da se nadam da smo jači od svih iskušenja koje život baca na svoj već trnoviti put.

Prenula me poruka: “Bebo, završio sam, uskoro dolazim.”

Sjela sam na bicikl, bez korištenja kočnica se spuštajući niz strmi put. Nisam donijela nikakvu odluku. Nisam znala ni u kom pravcu bi sve ovo trebalo da ide, no znala sam da želim biti tu kad se vrati.

Pipi

Komentari

Pipi

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: " I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno." Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često "nafura" kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete