Mislila sam da će otići, za sobom ostaviti sjećanje na snijeg koji sam voljela prvi puta u životu, praznu kutiju cigareta i gomilu drage muzike koja će me sjećati na njega zauvijek. A radila sam to namjerno. Namjerno bih puštala najdraže pjesme kada bi ulazio u stan i tresao sa sebe snijeg koji nije prestajao padati.

Htjela sam da me što više stvari podsjeća na njega jer sam znala da sve to neće trajati dugo. No znala sam da će zauvijek trajati sjećanja na umorna, bijela jutra, zamagljene prozore, isprepletene prste i stan koji je bio naš iako nitko od nas dvoje nije živio u njemu. Bojala sam se da, nakon što ode, neću više htjeti dolaziti u Beograd, u taj stan koji smo prisvojili i da neću htjeti gledati u onaj balkon starog bračnog para koji je vraćao vjeru u ljubav. A ja sam bila prestala vjerovati u ljubav, iste te zime.

Bila sam si dovoljna

Prestala sam se tražiti u nekim drugim ljudima i počela sam tražiti sebe u sebi i bilo mi je dovoljno. Bila sam si dovoljna. U isto sam vrijeme prestala biti ogorčena zbog svega što mi se dogodilo prošlo ljeto. Istresla sam iz sebe gomilu riječi, a riječi su oduvijek bile moj lijek.

Kada se ispuniš ljubavlju prema samom sebi, kada odlučiš stati na kraj stvarima i ljudima koji iz tebe crpe energiju, pronađeš gomilu predivnih osjećaja koje želiš dati svima oko sebe, pronađeš mir, a mir ti otvori oči. Te sam se zime rješavala stvari i ljudi koji mi nisu trebali i vraćala sam se nekim ljudima za koje sam konačno bila spremna. A on? On je došao nenadano. Došao je u trenutku kada nisam trebala nikoga. Nisam više tražila nekoga tko će me spasiti, a on je to ipak odlučio napraviti bez da sam mu išta rekla.

Htjela sam znati sve o njemu

U samo dva mjeseca uspjeli smo doživjeti nešto što nikada nismo doživjeli s drugim ljudima. U razmaku od mjeseca dana uspjela sam ostati zatočena u tom našem stanu zbog mećave i topiti se na stražnjem sjedištu autobusa na putu do Beograda. Često sam pomišljala da sanjam. Sve mi je to bilo potpuno nestvarno. Nikada prije nisam ostavila stid sa strane u istom trenutku kada sam nekoga upoznala. Moj bi me stid pratio mjesecima. Nekada mi je trebalo pola godine da počnem jesti pred osobom koja mi se sviđa. Nosila bih sa sobom torbu prepunu iracionalnih strahova. Slagala sam ih poput nepotrebne odjeće koju na put nosiš „za svaki slučaj“. No, s njim to nije bio slučaj.

Satima bismo sjedili za stolom u našem stanu koji nije bio naš, gledali se u oči i pričali. Oči se nisu htjele zaklopiti, uši bi uvijek htjele čuti još malo, a on bi me nimalo umornu tjerao da spavam jer ujutro radim. Nikada nisam osjećala toliku potrebu da kraj nekoga šutim.

Htjela sam znati sve o njemu. Htjela sam znati kako mu se zovu djedovi i što je radio ljeti, kada je bio klinac. Htjela sam slušati i priče koje nisu imale lijep kraj. Pričala sam mu sve ono što me bilo stid reći pred drugima. Zbog njega sam svakih nekoliko dana izlazila iz stana s koferom i nije mi smetao snijeg, nije me ometala kiša. Zbog njega nisam osjećala umor iako sam spavala samo četiri sata i zbog njega sam vratila vjeru u ono u što sam prestala vjerovati, iste te zime.

Znala sam da će otići

Znala sam da će otići. Bila sam uvjerena da će naša ljubavna priča doživjeti kraj prije početka, no nisam htjela odustajati jer ja nikada nisam upoznala nekoga kraj koga sam htjela biti tiha bez stida. Nikada prije nisam osjetila nešto toliko jako da graniči s nestvarnim. Nikada nitko u meni nije probudio to nešto što je htjelo vrištati iz sveg glasa. Vrištati od sreće.

Bila sam uvjerena da će naša priča doživjeti kraj prije početka, no odlučila sam biti dio nje sve do kraja. Upijala sam i taj snijeg koji sam voljela prvi puta u životu, ta držanja za ruke kojima se nisam nadala, njegovo „dođi“ koje bi izrekao čim bi otvorio oči i pogledao u mom smjeru i njegove mirise koje je ostavljao na mojim majicama.

Znala sam da ću zauvijek pamtiti smijanja do dugo u noć i to što se nije mogao strpjeti još par dana da se vidimo pa bi došao još iste večeri. Znala sam da će otići. I bila sam u pravu. No, nikada se nisam prevarila više u životu nego kada sam rekla da će naša priča doživjeti kraj prije početka…jer naša je priča tek počela. Mi smo tek počeli.

Nina Bljak

Komentari

Studentica filozofije. Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Vjerujem u riječi, knjige, filmove, prirodu, glazbu i horoskop. Zaljubljena u ljubav. Prijatelj svih.