Neki nas susreti obilježe. Promijene. Protresu nam svijet iz temelja. Neki pogledi poruše sve što mislimo da jesmo, samo da bi se u njima ponovno rodili i iznova izgradili. Neki su susreti filmski i neke su ljubavi epske.

Ne vjerujete? Zašto? Jer to niste doživjeli? Jer mislite da je sve samo dobar marketinški trik? Utopija koja se dobro prodaje?

Što ako vam kažem da postoji, da je stvarna, da je opipljiva i da ima okus meda i mlijeka? Biste li mi povjerovali ili biste samo odmahnuli rukom?

Dajte mi bar priliku da vam ispričam jedan njen mali djelić, možda vas ponuka da je i u svom životu potražite.

  • Šta? – rekla sam a on me gledao sa smiješkom od uha do uha.

Bjesnila sam na te trenutke kad me nije shvaćao ozbiljno i kad bih imala potrebu kao mala djevojčica lupiti nogom o pod. Glasno. Jako. Iz protesta.

I uradila bih tako, ali… to zadnje veče u Sarajevu, izvrnula sam nogu, na posljednjoj stepenici, ignorirajući svoju najbolju prijateljicu i njeno :

  • Daj da ti pomognem.
  • Ma ne treba, mogu ja.
  • Kiša je.
  • Pa neka je.
  • Dobro.

Nekoliko sekundi nakon toga, sjedila sam na dupetu a noga me pekla. Provalila sam čak i nešto u stilu da ne znam hoću li moći ustati a ona me gledala onim svojim velikim, modrim očima i molila Boga da se šalim.

Još uvijek ne znam kako sam uopće uspjela nakon toga sjesti u autobus i čitavu noć putovati do Zagreba, ali znam da takve vratolomije mogu izvesti samo ja. I ne poginuti pri tom.

I tako sam sad stajala ovdje, vrteći po glavi kako bi baš bilo zgodno opaliti pod svom snagom, ali ne ide, pa sam se zadovoljila glasnim okretanjem očima.

  • Slatka si. – prošaptao je prišavši mi i povukavši me prema sebi, a zatim prolazeći prstima kroz moju kosu.
  • Budalo. – rekla sam, glumeći da sam i dalje ljuta, a on se opet nasmiješio.

Bože kako sam voljela taj osmijeh. Mogla bih ga satima gledati i naprosto se izgubiti u njemu. A on? On to Gad zna, od prvog trenutka.  I vješto to koristi.

  • Ne smiješ tako reagirati ljubavi. – rekao mi je toplo, iskreno i dobronamjerno.
  • Ne mogu si ponekad pomoći. – branila sam se.
  • Ali moraš, to nisi ti.
  • Ali samo sam htjela raščistiti stvari, ne može to tako! Mislim kao da se namjerno inate protiv mene…
  • Opet se braniš malena, a ja te ne napadam.
  • Znam…
  • Znaš li zaista? – gledao me upitno a ja sam šutjela.

Čitao me kao otvorenu knjigu. Razumio je sve moje razloge, samo nije odobravao postupke, a ja nisam htjela priznati da je u pravu. Bijesna, inatljiva, lavica u meni, samo se htjela duriti na cijelu planetu. Shvatio je to pa me čvrsto zagrlio, onako kako te grli čovjek koji bi umro za tebe, ali neće ti dozvoliti da od sebe praviš budalu i svaki će te put naružiti. A to je upravo radio. Ne riječima ovaj put, već zagrljajem.

Utapala sam se u tom mirisu njegove kože, parfema kojeg je nosio i proljetne večeri. Željela sam upiti tu aromu tako jako, da mi se ureže  u kožu i kosti i da mi i tijelo i duša mirišu na nju.

  • Oprosti.  – prošaptala sam.
  • U redu je.
  • Postupila sam glupo i nepromišljeno. Žao mi je. – osjetio je iskrenost u mom glasu pa me samo još čvršće privio uz sebe. Nisam htjela da taj trenutak ikada mine, ali prošao je.

Sjedila sam opet na rubu svog kreveta, u toj svojoj plavoj sobi, gledajući kroz prozor u mjesec koji se rastezao nebom kao car.

  • Ne mogu više ovako. Ne želim da se razdvajamo. – natipkala sam brzo i kliknula „Send“.
  • Znam ljubavi. I ti meni nedostaješ. – stiglo je istog trenutka.
  • 🙁 – bilo je sve što sam napisala. Istog mi je trena zavibrirao mobitel. Zvao me.

Tu smo noć dugo razgovarali. Nije bilo teme koje se nismo dotakli i mojih želja i strahova koje nije izvukao na površinu. Shvatila sam u tom trenutku da ni ova soba, ni ovaj grad, ni moja obitelj, ni posao, ni svi do jučer bitni snovi, više nisu važni i da mi je važan samo on. Plašilo me to. Čvrsto sam si zadnji put kad sam voljela, obećala da više nikada svoj život neću podrediti muškarcu i evo me opet. Ali… nikada prije nisam tako voljela. I nikada prije nisam bila ovako voljena, obožavana.

Nisam pripadala.

Nikome kao njemu.

Isplati li se onda čvrsto držati za ideale? Isplati li se ganjati te neke snove, kad više nemaju onu istu draž? Isplati li se potiskivati želju da budem s njim, samo kako bih dokazala da sam neovisna, snažna i da sve mogu sama?

Nisam li to zapravo sve već dokazala?

Nisam li već stvorila čuda? Nisam li dokazala da jedna žena, dovoljno luda, hrabra i odlučna, može na koljena baciti svijet? Nisam li već stvorila malo medijsko carstvo, sebi ime i utabala si neke temelje za budućnost?

Nisam li napisala dovoljno redaka za cijeli svijet? I nije li vrijeme da ih konačno ispišem ponešto i za Nas? Za sebe?

Znala sam odgovor. Ustala sam, izvukla kofer iz ormara i pogledom prešla po sobi. Više nije bila moja, nosila je odjek nekih davnih dana, podjednako lijepih i loših uspomena i snova koje više nisam sanjala.

Imala je obrise djevojčice koja sam prestala biti, a nije imala mjesta ni snagu da podnese ženu koja sam postala.

Te noći, odabrala sam Ljubav.

I nikada nisam požalila.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari