Ožiljci od ljubavi koje nosimo su naš jedinstven kod, naš potpis i neponovljivo remek djelo. Svaku suzu koju sam isplakala zaslužili su; svaka bol što podmuklo se zavuče ispod rebara – isplatila se. Nisam se zatvorila. Nema potrebe. Ista su vrata, nažalost, za sreću i bol. Zatvorimo li ih jednome, nećemo ni drugo pustiti unutra.

S četrdeset godina svaka bi žena trebala napraviti jednu malu retrospektivu. Ne živimo više u srednjem vijeku pa vjerujem da baš ovdje, na pola života, svaka od nas ima barem neki, kakav-takav, uzorak za napraviti ju. To je kao proljetno čišćenje garderobe – sve van, pa selekcija i slaganje. Gdje smo pogriješile? Gdje nismo? Kada smo bile hrabre? Kada nismo? Jesmo li promijenile muškarca pritom ne promijenivši suštinski ništa ili smo ipak promijenile sebe, svoje stavove i vrijednosti? Jesmo li naučile biti pametnije? I, ono najvažnije, najodvažnije pitanje od svih: Zašto? Svako psihološko preispitivanje, svako putovanje mapom svoje osobnosti, svaka odluka da budemo zrelije započinje pitanjem ZAŠTO.

I? Jesmo li pogriješile? Naravno da jesmo. Jer sve što započne, čak i ono što započne kao čarobno i nestvarno i fantastično, na kraju ipak završi kao greška. Zašto? Jesmo li ispravno odlučile? Jesmo, svakako. Pola svake naše odluke bilo je ispravno. Jesmo li bile hrabre koliko smo htjele? Jesmo li bile dovoljno hrabre suočiti se s boli, s odbijanjem i na koncu, s čudovištima što ih stvaramo u vlastitoj glavi? I? Jesmo li bile hrabre koliko smo htjele? Nismo. Jesmo. Ne znamo.

No, jedini stvarni kriterij za mene je – što god se dogodilo, dobro ili loše – je li me promijenilo? Jesam li postala bolja osoba? Jesam li postala drugačija? Jesam li promijenila kut gledanja?

Promijeni nas vrijeme samo od sebe, tim rukama ne možemo umaći, no promijenjene smo i svojim iskustvom.

Pa krenimo redom….

Imala sam u životu trojicu muškaraca koji su mi značili. Trojicu koji su me promijenili: nešto su dodali, nešto su uzeli, no kako bilo – nakon svake veze ja više nisam bila ista osoba. Svaki od njih sagradio je jedan dio žene koja jesam, i nepovratno odnio dio djevojčice koja sam bila. Svaki od njih greškom je okrznuo dio porculana, odlomio dio delikatnog kristala. Svaki od njih ostavio je svoj trag, poput ožiljka, koji vremenom postaje jedinstven i, nekako, nezamjenjiv.

Ožiljci od ljubavi koje nosimo su naš jedinstven kod, naš potpis i neponovljivo remek djelo. Svaku suzu koju sam isplakala zaslužili su; svaka bol što podmuklo se zavuče ispod rebara – isplatila se. Nisam se zatvorila. Nema potrebe. Ista su vrata, nažalost, za sreću i bol. Zatvorimo li ih jednome, nećemo ni drugo pustiti unutra.

‘Vrag je u detaljima’

Stvaramo jedni druge. Pomičemo jedni druge. Jedni drugima dodajemo i zlatne i crne niti u to tkanje osobnosti – zlatne niti ljubavi i crne niti nesporazuma. Utkani smo jedni u druge kroz daleke dimenzije, kroz energije koje jedva više i osjećamo, kojih se možda jedva i sjećamo.

“Bila jednom davno jedna ljubav. Jednom je živjela u srcu toliko snažno da ga je slomila.” – takav je početak svake naše priče.

Svaka je ljubav sazdana od nesporazuma – nesporazuma što se provuku kroz nebitne, gotovo nevidljive detalje, a znamo već dobro da je “vrag u detaljima” pa nađe najmanju pukotinu, najsitniji prolaz… ne zato da pokvari, ne da uništi, već da doda zlatnoj malo ravnoteže, da visinama doda i dubine.

Možda je vrijeme

Eto, drage moje dame, sve predivne žene koje sa mnom dijelite ovo vrijeme i ovo mjesto, možda je vrijeme za čašu crnog vina, za dobru muziku i jednu retrospektivu. Možda je vrijeme da pogledate na svoje tkanje s distance pa da vidite, kao što sam i ja vidjela, da su nam crne niti potrebne jednako kao i zlatne – samo zlatne bile bi pre blještave; samo crne bile bi pre mučne.

Trebamo mi, priznale mi to ili ne, i jedne i druge. Trebamo i one koji su nas sagradili i one koji su nas uništili, jer ljubav, iako ju uglavnom idealiziraju, u sebi nosi i patnju i sreću. Nije samo lijepa, i ružna je ponekad. Ljubav….

Pa ako napravite dobru retrospektivu kao ja, naići ćete možda na isti zaključak – koliko god teško bilo, vrijedilo je. Zapravo, naići ćete na isti zaključak kao i mnogi ljudi koji nisu ostali živjeti u prošlosti, već su potaknuti njome krenuli na novo putovanje. Nikad se ne zna kakve niti nam nebo sprema za sljedeći puta.

Martina Weinert


“To kako se voli ne uči se iz knjiga, ne uči se u školi. To se uči iz sebe, kad se otvori srce, pa ili boli ili ne boli.”

– Miroslav Antić

Komentari

Naša je misija kroz koristan, stručan, aktualan i zanimljiv sadržaj nadahnuti donošenje pozitivnih životnih odluka te promjenu paradigme ‘moram’ u ‘želim’ živjeti zdravo.