„Jedina moja… ne pokušavaj shvatiti moju ljubav, ona je beskrajna kao svemir. Svemir samo za tebe, samo tvoj. Znaj samo da te volim. Čak i kada ti upućujem prijekore, ljubav moja ne blijedi. To su tek oblaci koji na trenutak sakriju zvijezde… zvijezde koje sjaje samo za tebe… samo za tebe… volim samo tebe…“ Marija

Tako je meni pisala moja majka rođendanske i božićne čestitke. Uvijek i na sve načine pokazivala mi je ljubav, nježnost i pažnju. Danas sam potpuno svjesna koliko je i u teškim okolnostima pronalazila način da meni da sve, pruži sve, da zagrli, utješi, zbrine, pomogne jednostavno da me voli bezuvjetno i beskrajno.

Od najranijih uspomena na moje djetinjstvo usko je vezana uz brižnu majku, lavicu koja je bila prijatelj, oslonac i majka. Hrabra majka, pametna majka, talentirana i sposobna majka.

Sve talente koje imam i svo što znam mogu zahvaliti samo njoj. S tim da je ona imala i više talenata od mene. Od crtanja, pjevanja, pisanja i svega što je dotakla pretvorila bi u umjetničko djelo. Nikada neću zaboraviti miris božićnih kolača i toplinu doma kojeg je ona svim svojim srcem i dušom stvarala. Sjećam se uvijek smo zajedno kitile jelku. Učila me kako da manje kuglice stavljam pri vrhu a veće na dno i kako da najbolje rasporedimo boje, pričala mi je o povijesti nekih kuglica, zajedno smo kupovale neke nove i tako stvarale uspomene od kojih danas živim, koje su moja inspiracija, snaga i oslonac. Sjećam se ranim jutrom dok je ispijala kavu znala bi gledati jelku pa ustati i popraviti raspored kuglica. Zezali bi je tata i ja kako je opet dirala jelku 😀 .

Sjećam se bila sam curica i dobila sam barbiku na poklon. Tada kod nas nije bilo ni barbika a kamoli odjeće za nju. Ona mi je svojim spretnim rukama isplela nekoliko kompletića koje danas čuvam kao blago, koji su takva mala remek djela u čijoj svakoj niti je utkana čista koncentrirana ljubav.

                        „Od nedostajanja se ne umire, samo je takav osjećaj.“

Kako mi samo fališ majko moja. Poželim biti opet djevojčica sa nekih 10-ak godina i sjesti s tobom ispod onog našeg prozora sa kojeg je ulazilo toplo proljetno sunce a ti i ja smo se igrale i smijale. To su najsretnije uspomene pune topline, tvog mirisa, tvojih nježnih zagrljaja i sigurnosti, beskrajne sigurnosti koju si mi pružala.

Sjećam se kako si mi govorila o životu, o ljudima. Sjećam se koliko si se veselila povodom mog rođendana, ja sam bila tvoja princeza, tvoj život.

Najdraži rođendani i općenito dani bili su u Splitu. Tvom rodnom voljenom Splitu.

Sa našim najbližima i najdražima. Bake koja je svaki put radila njoke jer je to bilo moje omiljeno jelo, do mojih rodica, mojih sestara sa kojima sam uvijek žalila kada sam morala otići u Šibenik što ne živimo u istom gradu, našeg sela, sjećam se svega. Sjećam se onih zimskih dana kad bi pao snijeg a kako u Šibeniku kada padne snijeg onda stane sve pa tako nema ni škole niti se ide na posao. Prije nego bi ja ustala ti bi već razgrnula zavjese skuhala čaj-moj omiljeni a onda kada bi ustala obukle bi se, dobro zamotale u šal i rukavice i izašle šetati dok još nitko nije prošetao šumom oko naše kuće. Prenijela si mi toliko znanja i ljubavi pričala si mi o pahuljicama kako su predivne, kako je svaka različita i kako snijeg uljepšava sve što dotakne i šumu pretvori u bijelu bajku. Obavezno smo radile snješka i ostavljale kruh ispod prozora za promrzle ptičice. A onda bi se vratile u kuću i ostatak dana provele gledajući kroz prozor i diveći se prizoru.

Sjećam se ljubavi koju si mi prenijela prema glazbi, slušala si Olivera, Arsena, Ibricu, a najdraža pjesma ti je bila Samo simpatija od Meri Cetinić. Slušala sam nedavno snimak na kojem pjevaš tu pjesmu u periodu kada sam ja imala možda godinu dana do 7 godinica. Slušam svoj glas, malene Dolores koja recitira „u srcu moje mame i moje srce kuca, kad njeno kucne tak moje se čuje tik…“ a kada čujem tvoj glas sa tadašnjih tvojih 22 godine kao da čujem sebe. Isti nam je glas i smjieh.

„Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca. Ona prije toga nije postojala. Žena je postojala, ali majka, nikad. Majka je nešto potpuno novo.”

Bože koliko bi ti stvari imala sada ispričati. Sada nakon 14 godina otkako te nema. Puno se toga dogodilo. PUNO! A tebe nema da ti kažem sve, uvijek sam ti voljela odmah reći sve. Bila si i majka i prijateljica, sestra. Često čitam tvoj dnevnik, hvala ti što si mi ga dala. To je moje bogatstvo. Kako si samo pisala, koliko su duboke bile tvoje misli. Presretna sam jer znam da sam barem mali dio ja dobila od tebe. Fališ za sve što je bilo a nisam ti ispričala, fališ za sve što dolazi za svaki blagdan, rođendan, za svaku radost i tugu. Fališ da poljubiš da prođe, da poneseš sa mnom teret kojeg nosim jer samo majke to mogu. Fališ!

Ono što danas znam i osjećam je i dalje ta neraskidiva veza između tebe i mene. Takve povezanosti i ljubavi između majke i djeteta su neuništive pa čak i kada nas život rastavi pa boravimo u različitim dimenzijama. Ti si sveprisutna, u mojim mislima, srcu, idejama, projektima, fotografijama, riječima pisanim i izgovorenim. I sve što radim ti si mi glavna misao vodilja i do kraja mog života raditi ću sve da ti, najviše od svih, budeš na mene ponosna.

Za kraj ove kolumne koju sam poklonila tebi, mojoj životnoj inspiraciji, idolu, prepisat ću još jednu tvoju čestitku čija slova su duboko urezana u svaki atom moga bića.

Majko, Volim Te!

„Ljubavi moja… Život je kockar, varalica, stoga ne daj da te prevari. Ne dozvoli da „on“ živi tebe nego ti njega. Nauči se živjeti danas jer jučer je prošlo, a sutra predvidjeti ne možeš. Ne rasipaj snagu na jučer i sutra! Ne strahuj jer strah smanjuje snagu i paralizira osjetila. Isključi emocije vezane za sve osim uz ljepotu i dobrotu…“ Marija

Dolores Bura/slike iz privatne arhive

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)