Postoje ona pisma, često ih možete naći na Internetu. Pišu ih ljudi mlađoj verziji sebe. Daju im isprazne savjete šta učiniti u nekoj alternativnoj vremenskoj liniji njihovog života. Čemu to? Prošao sam svega. Volio sam i ljubio. Bio voljen i ljubljen. Patio sam i bolovao. Lomili su mi srce, ali nisam ni ja ostajao dužan. Doduše, pogrešnim osobama. Karmička ravnoteža, vjerovatno.

Padao sam i dizao se bezbroj puta. Otresao prašinu sa zguljenih koljena kada bi mi život podmuklo sapleo noge, ustao i nastavio dalje. Šepajući, ali išao bih dalje. Nikada se ne okrećući. Sjedio sam na rubu kreveta, savijen od težine vlastite kože koja mi je postala preteška i pretijesna i brojao dane, mantrajući u sebi: „Dan manje i ideš dalje.“

Otišao bih u bolnicu, vidio silnu patnju, bol i smrt oko sebe, pa opet bih među njima vidio i radost. Želju za životom i rekao bih sebi: „Nije ti ništa.“ Zašto onda da pišem pismo mlađoj verziji sebe? Šta da mu kažem?

Da bude manja budala? Da manje voli? Da osjećaje ne nosi na rukavu kao medalju? Da manje pati? Da ne vjeruje previše pogrešnim ljudima kao naivna budala? Da ne vodi borbe protiv vjetrenjača? Čemu to?

Ja svoja iskustva čuvam kao najdragocjenije blago

Ja svoja iskustva čuvam kao najdragocjenije blago. Ljubomorno kao Alibaba, skrivena u pećini pod magičnom riječi. I te ožiljke što sam zaradio kada bih pao, nosim ponosno. Zašto ih kriti? Sve to što sam prošao, sve to što sam doživio, isklesalo me je u ono što sam sada. Tačnog onakvog kakvim želim biti. Ništa boljim, ništa gorim.

Jesam li savršen? Daleko sam od toga. Ne težim tome. Skrpljen sam od besanih noći, raznobojnih zakrpa mojih osjećaja i nemirnih misli. Nosim svoje demone u tobolcu kao mladunčad i pjevam im uspavanke da lakše zaspu. Zašto bih to mijenjao? Zašto bih savjetovao mlađeg sebe da nešto mijenja? Šta bih mu rekao?

Sjećaš li se onog dana kada si skrenuo lijevo? Skreni desno ovaj put. Ili možda da zakasni kada je trebao poraniti ili da potrči kada je učio hodati? Ne. Ne želim to. Igrao bih protiv samog sebe. Da, možda se neke stvari ne bi odigrale kako su se odigrale. Možda bi bilo bolje, lakše. Možda posve drugačije. Možda… Previše možda. Zašto se zamarati s tim i pokušavati promijeniti tokove vremena i sudbine?

Ako je vjerovati starim Grcima, naše sudbine pletu tri tkalje, Mojre. Klota započinje nit, Laheza je prede, a Atropa… Pa jasno je šta Atropa radi. Ona je presiječe onda kada je vrijeme za to. Ko smo mi da se uplićemo u stvari sudbine? Ako je nešto suđeno, suđeno je. Upleteno je u tu nit našeg života, a nit se ne može raspresti. Jednom ispredena, ide do samog kraja.

Sve je to život

Čvorići na toj niti, naši su izbori. Nekada ćemo učiniti pravi izbor, nekada ćemo pogriješiti. Nekada ćemo razmišljati hladne glave i donijeti racionalnu odluku, a nekada ćemo se prepustiti bezglavom srcu i donijeti odluke koje ne bi ni u najluđim snovima donijeli. Ali sve to je život. Zašto ga mijenjati?

Jedan je i naš je, kakav takav. U tom kazinu igraš s kartama koje ti dodijeli u datom trenutku. Možeš varati, biti hazarder i igrati rizično na velike uloge. Možeš nositi kečeve u rukavu i igrati s olovnim kockicama, ali na kraju kuća uvijek pobijedi.

I zato nikada ne bih pisao pismo mlađem sebi. Slao mu neke poruke i savjete. Neka bude budala kakva je i bio. Neka voli. Neka pati. Neka vjeruje i bude prevaren. Neka padne i ustane, ponovo i opet. Dok se ne nauči jer samo tako može proći ono što sam ja prošao i doći pameti.

Jesam li se ja naučio? Nisam. Učim svaki dan, kao i svi mi. Ili bi barem trebali.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)