Kako pronaći sunce u grudvi mraka koji te okruži kad odeš daleko od kuće, daleko od porodice, roditelja, svega što si znao i smatrao svojim? Zaroniš li u neke oči ili neki zagrljaj u kom si ušuškan? Postoji li takvo mjesto? Kako sagradiš nebo kad nemaš nijednu jedinu zvijezdu? Okačiš li sjećanja na tavanicu i brojiš li osmijehe ili redaš suze po ivicama snova ne bi i se posjekao što prije?

Šta radiš kad ti Neko nedostaje do same koštane srži i ne možeš da ga zagrliš, da poljubiš prevoj vrata i došapneš ludilu da ti čuva stražu? Sanjaš li zagrljaje i boju suza na trepavicama pri rastanku, miris uzdaha posle čaše vina? Zguliš li kožu zubima tražeći tragove poslednjeg dodira? Gdje potoneš kad ludilo ispliva? U koje se zvijezde zagledaš, sakrivene među tuđim trepavicama, kad svojih nemaš?

Pronađeš li tragove naopakim slovima ispisane koji vode do nazad? Do srca, ako ga imaš. Razbacaš li so po usnama kad u očima suza nemaš? Mene još ponekad svrbe dlanovi jer u njima ostadoše neispričane bajke za uvele snove. Trnje je niklo, ali još uvijek sunčana strana duše tinja u međuprostoru, između grudnog koša i kičme gdje se naselila nostalgija. Prokletnica stigla me opet, a baš sam je potopila.

U cijelom urnebesnom vrisku koji sam poslala u tišini, otkrila sam i tamu očiju i cijelo sunce u njima. Eho se razlomio i nije stigao na adresu koju uporno pišem na razglednicama koje nisam poslala. Mnoge riječi sam progutala, u klupko ih smotala i u grlu mi stoje. Jedino osmijeh razvlačim u akrobacijama jer to je sve što mi je ostalo od mene.

Cijeli svijet je izvrnuo svoje džepove i bojim se da će sve otići dovraga osim mog osmijeha koji će biti jedini preživjeli logoraš sa ožiljkom preko gornje usne. Srce izvađeno preko lijevog obraza. Jednom će me umoriti lutanja i ostaću bez cipela. Možda poželim da ćutim dok mi zubi ne utrnu od nedostajanja i možda ipak otkačim krila i zatvorim nebo u kutiju običnih snova.

Jednom, kad budem vukla štap pored sebe i kad budem nosila protezu umjesto svojih zuba, možda ću tada poželjeti da odustanem od snova jer neću ih se ni sjećati. Jer snove samo amnezijom možeš izbrisati. To krik je života. Zagrebala sam nebo danas. Tražila sam zvijezde, a pronašla oči. I radost u boji blata. I neku ozbiljnu nijansu plave oko usana dok se svakog dana smijem ispred ogledala da ne poludim.

Ili to možda nisam ja. Stavljam crnu sjenku na oči i crveni ruž da ubijem mrak i zadržim sve klikere koje sam usput sakupila. Da jednom na ogrlicu duše nanižem sve uspomene, da ih ne zaboravim kad jednom budem smežurana i senilna. Jer očiju ću se sjećati. I zvijezda. O Bože, zvijezde ću uvijek pamtiti.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari