Kao nevin čovjek koji ide na vlastio pogubljenje saopćila mi je da traži lokaciju za proslavu kćerkinog sedmog rođendana. Zbunjeno sam je gledala jer sam bila ubjeđena da je taj rođendan za mjesec dana. Ali isto tako sam znala da imam problem s datumima. Jednostavno ih ne pamtim. Najčešće me izvuku društvene mreže koje me notifikacijom obavijeste o danu rođenja mojih prijatelja ili me izvuče prijateljica koja me podsjetila i na moj posljednji rođendan prije nečije čestitke. Međutim to ponekad može biti nezgodno, naročito ako ste slavljenici kuma, kao što sam ja u ovom slučaju.

Nekako sam uspjela kroz priču provući i pitanje: “Kada joj je rođendan?”
Otprilike za mjesec dana.” – odgovor je koji sam dobila.
Zbunjena još više, upitala sam je kakvu lokaciju traži.

Rekla mi je da bi bilo odlično da to bude neka veća igraonica ili neka mala sala u nekom hotelu. Ispričala mi je da na posljednjom rođendan na kojem su bili, roditelji slavljenika su proslavu organizovali pored bazena. Dodala je da se malo razočarala jer je zvala tu lokaciju, ali je već rezervisana za dan rođenja njene kćerke.

Lokacija.

Pored prekrasnog i ogromnog stana, kojeg je s ljubavlju uređivala i u njega potpuno unijela i sebe i sve koje voli, ona traži lokaciju za kćerkin rođendan. Pored topline doma u kojem ljubav lebdi na svakom koraku ona traži igraonu u kojima se djeca obično igraju u nekim čudnim kavezima, s mnogo strunjača i loptica.

Pored mjesta gdje se skoro pa sedam godina podiže ljubav na najljubavnijoj ljestvici ona bira manju salu u hotelu gdje je toplina ispod nule. Pored mjesta gdje je sve odmah, sada i zauvijek bez rezerve i rezervacije ona brine što nije uspjela dobiti mjesto pored bazena u kojem se živjeti kao dio cjeline rezerviše najmanje tri mjeseca unaprijed.

Na moje pitanje: “Treba ti mjesec dana da to sve izorganizuješ?”
Zabezeknuto mi je odgovorila kao da sam s mozgom skrenula: “Joooj tebe. Gdje ti bona živiš?! Danas ti se dječiji rođendani organizuju kao svadbe. Mjesecima se to unaprijed planira.

I onda je počela nabrajati kako je već rezervisala tortu s Frozen likovima i kako mora naći animatora i fotografa. Rekla je i kako je hranu naručila iz jednog restorana i da im se haljine kroje. Ona i kćerka će imati iste haljine. I kod frizera imaju zakazan termin.

Uz otpuhvanje je zaključila: “Ne zna se šta je gore preživjeti kada organizuješ rođendan ili kada ideš nekome na rođendan.”
Na osnovu moje facijalne ekspresije je zaključila da mi ta njena konstatacija nije jasna, pa mi je objasnila da kada organizuješ rođendan preživljavaš stres, a kada ideš nekome na rođendan onda je problem poklon. I tada moraš razmišljati hoće li se djetetu poklon svidjeti, treba biti u trendu i ne smiješ zaostajati za poklonima drugih ljudi.

Dan koji se treba slaviti jer si baš taj dan na svijet donio plod svoje ljubavi ne mareći na mjerila vrijednosti drugih ljudi se preživljava.
Zar se taj dan ne živi, slavi, bude, postoji, voli kao uvijek i kao nikada prije?!
Ne moraš preživjeti taj dan jer ga možeš proživjeti.

Možeš dan prije rođendana praviti tortu sa svojim djetetom. Onu čokoladnu koju najviše voli. Možeš joj dati mikser da muti jaja i pustiti je da se osjeća važnom. Možeš misliti da je torta malo, pa i čupavce napraviti. Pustiti je da jedva čeka da posljednji kolač uvaljaš u čokoladu i kokos kako bi mogla oblizati ostatke čokolade iz zdjele, sve onako s prstima. Možete sve troje ići u kupovinu grickalica, slatkiša, sastojaka za picu i sendviče. Onda sve zajedno to napraviti i aranžirati na stolu.

Možeš da joj ne krojiš haljinu koju si vidjela na Instagramu kod djeteta one super moderne mame koja je imala istu takvu u svojoj veličini. Možeš da je pustiš da ona sama izabere iz ormara haljinu koju želi. Jer svaka djevojčica ima svoju najdražu haljinu koju bi nosila u svim prilikama bez obzira na to što u ormaru ima haljine koje nikada nije obukla i ti joj možeš kupiti neku novu. Možeš da je ne vodiš frizeru. Noć prije rođendana možeš joj kosu naviti na krpice. Možeš i sebi.

Onda se divite loknama koje ste same napravile. Ne moraš da imaš animatora. Djeca se mogu igrati zaloga, pantomime, pjevati karaoke, plesati, gledati film. Može da im bude super zabavno i da nemaju vremena da se fotografišu, pa ćeš ti napraviti nekoliko fotografija da imate za uspomenu.

Možeš da ne budeš u trendu s poklonima i ne takmičiš se s drugim roditeljima.

Šta fali dezodoransu Fa u ukrasnom celofanu, ramu za fotografiju, knjizi, šolji, čarapama, vešu, omiljenoj čokoladi ili kaseti Crvene jabuke?!

Dobro kasete više ne postoje, ali šta fali da ti simpatija na svom vjerojatno najnovijem mobitelu pusti pjesmu “Ima nešto od srca do srca” i pozove te na ples?!

Možda ovakvi rođendani i pokloni nisu po mjeri većine, ali imaju veću vrijednost jer ih proživiš i živiš, a ne preživljavaš ih.

Amina Mašić

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti.
Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima.
Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k’o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

Komentari