Dnevnik malogradske cure: Drugačija

Mojim prijateljima, koji i hladno čine toplim, a gorko slatkim.

Najavila sam da će u ovoj priči biti riječi o tome kako destruktivnu energiju pretvoriti u onu konstruktivnu, kako iz nečeg što percipiramo da nam šteti, a dolazi iz nas samih napraviti nešto za nas i druge korisno. Kažem percipiramo, zato što često puno toga ovisi upravo o načinu na koji mi vidimo stvari koje nam se događaju, na koji njihov kut obraćamo pažnju. U životu nam se neke stvari jednostavno događaju, one dobre i one loše. Na neke od njih možemo utjecati, na neke, nažalost, ne možemo. Ono što uvijek možemo korigirati i ono što je u našoj moći jest način na koji stvari vidimo.

Djevojčica koja je voljela vodu

Kad sam bila mala druga me djeca nisu baš voljela. U vrtiću me to nije zanimalo jer sam bila nekako jako svoja pa sam imala prijatelje kojima je bilo kul, primjerice, gacati sa mnom nogama po lokvama nakon kiše. Tete su se ljutile, ali mene to nije bilo briga. Kad sam krenula u osnovnu školu moji su buntovni i sretni dani završili. Imala sam izraženi osjećaj empatije i nije mi bilo jasno kako se netko nekome može rugati zbog primjerice, fizičkih nedostataka ili drugačijeg načina odijevanja. Ja sam u školu dolazila u mini odijelu koje mi je baka dala sašiti kod krojačice, slušala sam Pavarottija i pobjedničke pjesme s festivala u San Remu. Sadila sam bosiljak na balkonu i aktivno razmišljala o tome kako bih mogla zasaditi i jabuku. Bila sam brbljava i energična. Otvorena prema svijetu i drugima, s jasno izraženim stavovima i željom da pomognem, da napravim neku promjenu. Dijete s velikim snovima koje je u osmom razredu imalo roman iza sebe.

Sve sam svoje slobodno vrijeme provodila družeći se s filmovima i serijama. Vikendom sam išla u kino. Subotom poslijepodne, a nedjeljom u jedanaest ujutro na matineju.

Bila sam odlična učenica koja je bila štreberica, punašna curica koja je bila debela krava, a kad je smršavila, anoreksična kuja. Nisu me zlostavljali samo verbalno i emotivno, već i fizički. Tukli su me u osnovnoj školi, maltretirali su me u dvorištu. Rezali mi kožu s razbijenim upaljačem s poda. Nakon što je moj tata razgovarao s mamom dječaka koji je to činio ništa se nije promijenilo. Nikoga nije bilo briga.

Danas, kada vidim sve ove tendencije koje žele nagnati ljude da zadrže dijete iako nisu spremni biti roditelji, sjetim se sebe kao male i imam jaku potrebu ispričati priču iz perspektive djeteta koju je drugo dijete tuklo, a njegova majka, niti otac nisu učinili po tom pitanju ništa. Djetetu koje je bilo drugačije i koje je zbog svoje različitosti jako trpjelo, ali je srećom, napornim radom i dobrim ljudima koji su došli nakon ovih nasilnika uspjelo svoje slabosti pretvoriti u izvore snage. Jer naša “drugačijost” je upravo to, naša specifičnost, ono što nas odvaja iz mase, što naš čini jedinstvenim i alat pomoću kojega možemo izboriti svoje mjesto u svijetu.

Da barem

Povratak u Zadar za mene je značio izravno suočavanje sa glavnim izvorima mojih slabosti. I dok me je mučilo pitanje mogu li se ja ovdje dalje razvijati, izvor problema s boravkom u Zadru nije bio nedostatak sadržaja i poslovnih mogućnosti. Nelagoda koja sam osjećala izazivala je činjenica što sam se vratila u grad u kojem se nikad nisam osjećala kao doma. U okolinu u kojoj sam uvijek bila stranac koji odskače. Svojim načinom razmišljanja, htijenjima, izgledom, ponašanjem. Sve od čega sam htjela pobjeći ponovno se našlo na mom pragu i glavu su mi preplavile misli koje počinju sa sintagmom, da barem.

Da mi barem nije toliko bitno to što radim.
Da me barem pomisao da sam na jednom mjestu osam sati na dan, svaki dan, ne guši i ne potiče da skočim s balkona.
Da sam barem sklonija kompromisu.
Da sam barem ranije počela raditi stvari koje želim raditi.

No je, guši, samo u ponekim stvarima, nisam. To je realnost, a ja sam tu gdje sam.

Osam mjeseci boravka u Zadru nisam prihvaćala činjenicu da sam trenutno tu. Stisnula sam se u svom mali kutak, fizički i mentalno i čekala da prođe. Radila što sam mogla da prođe brže. Ali valjda je to bila jedna od lekcija koje je svemir nakanio da naučim. Da se suočim s onime čega se bojim, da stvari počnem gledati drugim očima. Da prihvatim svoju “drugačijost“, svoje sposobnosti i snažne točke, ali i svoje granice. Da budem iskrena sama sa sobom oko onoga što želim i što ne želim i da prihvatim posljedice svojih izbora i odluka. Jer čak i kad mislimo da izbjegavamo donošenje neke odluke mi i dalje odlučujemo – odlučujemo ignorirati izbor koji moramo napraviti. Odlučujemo biti neodlučni i odlučujemo ne zakoračiti naprijed.

Kad sam se vratila u Zadar nisam imala vlastitu tvrtku i vlastiti stan, nešto što sam kao mala mislila da ću imati u ovoj dobi. Nisam imala jaki bankovni račun i ispunjenu sebe kojoj neke stare boljke više ništa ne bi značile. Umjesto toga, imala sam ispucalu kosu do korijena koja je silom prilika iz plave postala smeđa. Dvije diplome i životopis na pet stranica, ali i dalje nejasnu viziju toga što ja zapravo želim biti i raditi. Bila sam nezaposlena osoba koja je radila honorarno, krpala kraj s krajem i koja je i dalje trebala djeda da joj pomogne platiti račune i tatu koji joj šalje novce da si popuni mjesečni budžet. Stan koji plaća netko drugi.

Ogromni osjećaj podređenosti i nemoći kojeg sam htjela suzbiti pošto poto. Sve što sam radila bilo je usmjereno ka tome, da se napokon maknem s te točke u kojoj se osjećam da ovisim o nekome drugome, točke koja mi govori da nisam samostalna i koja u meni potiče sumnju da će taj dan ikad doći. Da ću se osloboditi onoga što me pritišće i napokon biti svoja u svoj svojoj kreativnosti i ludosti.

Opet sam bila ta neobična cura koja leti iznad zemlje i koja nije u stanju raditi uobičajene, općeprihvaćene poslove u formatu od osam sati u komadu na jednom mjestu, barem ne bez tabletice. Djevojka koja je već mlada žena, ali se ne može tako osjećati jer još uvijek ovisi o nekome drugome. Ogromna snaga, energija i nedefinirana idejnost potisnute ispod tog osjećaja manje vrijednosti. Zbog te jedne sitnice, zbog toga što se ne uklapam u očekivane okvire.

Netko bi mi mogao reći da sam već uspjela. Tata mi to često to govori. Završila sam fakultet, fitness školu, pišem za renominirane časopise i dobivam svoj prostor na regionalnom web portalu. Vodila sam vlastiti, jedinstveni autorski projekt i imala divne ljude koji su radili na realizaciji ideje koju smo kolega i ja osmislili. Fantastične stvari i fantastični ljudi koji su prošli kroz moj život, na kojima sam jako zahvalna.

No unatoč tome, zbog toga što si ne mogu trenutno sama platiti stan, što si i nakon tri godine obećanja o odlasku u Italiju i dalje ne mogu priuštiti taj put, ja se i dalje osjećam manje vrijedno. Maleno. Iako dio mene na kojem radim jako i intenzivno zna da će do toga doći jer se trud i rad moraju isplatiti u nekom trenutku, drugi dio mene i dalje ima problema razgovarati s ljudima o tome što ja radim. Kao da se sramim, kao da sam opet ona mala Izabela koja će kad tad morati pokleknuti i postati kao svi drugi oko nje i biti nesretna. Živa, ali ne i stvarna.

Hrana tvoga rasta

Ipak, ljudi pred kojima se osjećam malo samo su trenutni ljudi, jedni od ljudi. Među njima ima i drugih, ima onih koji ostvaruju sebe. Koji su uspjeli u tom najvećem izazovu. I ne očituje se to samo na brojkama bankovnog računa – moje želje u tom smislu nisu megalomanske. Zapravo su vrlo jednostavne i ostvarive. No put do njih nije lagan i to će vam reći svatko tko je u svom naumu uspio. Nekome je to lakše, nekome teže. Izvući svoj glas od mnoštva drugih i pretvoriti ga u stvarnost. Držati se svog filma u glavi i raditi ono što je potrebno da postane realan. Time i manjkav, ali i dalje onaj u kojem se osjećate kao vi. U kojem živite svoju posebnost i svoju drugačijost. Bila to jabuka na balkonu ili crveni tepih u Cannesu. Kad ono što vas je prije smanjivalo, postane glavna hrana vašeg rasta, visina kojom se ističete u masi. Priče ljudi koji su u tome uspjeli treba pričati djeci. Takve priče ja kao novinarka želim prenositi. Takvu priču i ja želim stvoriti.

To je putovanje koje sam ja za sebe odabrala i živim njegove posljedice. Ono što se promijenilo u odnosu na prije je što mi je puno važniji postao moj unutrašnji glas koji mi govori da je ova točka u kojoj jesam, staza kojom kročim ona na kojoj trebam biti od sputavajućih glasova sa strane. Odlučila sam se osloniti na svoju drugačijost i biti ona Izabela u čijoj se koži najbolje osjećam. Kreativno kaotična i pedantna, istovremeno. Vidno drugačija, ona koja strši, ali svakom stanicom svog bića svoja. Ona na koju ulažem sve što imam.

Izabela Laura


Fotografija: Ivana Madjerić
Koncept vizuala: Ivana Madjerić & Izabela Laura
Grafički dizajn: Marija Nikolić

Komentari

Izabela Laura

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete