Dan “D”. I to sa velikim slovom “D”, ako je dostupno ikako, onda najvećim. Šta, niste čuli da to postoji? Postoji vjerujte i bolje vam je da se odmah pomirite sa tim umjesto da se ubjeđujete sa mnom jer sam itekako spremna na svađu. Ne želite se sad sa mnom svađati.

Onda da se vratimo temi. Ah da, moj famozni dan “D”. Odavno ga nisam imala čini mi se, ali eto danas se vratio u punoj snazi. Prvo me je dobro bubnuo posred čela, onako pošteno me izbacio iz ravnoteže pa otpočeo svoj napad. Hoće on to tako, da testira granice moje izdržljivosti, stpljenja i tolerancije koje svakoga puta sve mi čini imam sve manje. Šta se desilo sa onim ostatkom pitam se.

Dan “D”. To je onaj dan kada dopustim problemima da me stignu. Kada odbijem da se borim i ubjeđujem da je dobro ono što nije i da je ispravno ono što je pogrešno. Dan realnog dna. Dan kada dopustim sebi da budem slaba i da plačem ako mi se plače. Ostalim danima ne plačem, ostalim sam danima jaka. Na dan “D” ja sam samo žena koja je pustila probleme da se “istrču”, pa kad su se izmorili od silne jurnjave, ponovo ih zatvorila i čvrsto zaključala u svom um.

Žena koja je preplakala dan, ali je na kraju obrisala lice, umila se i ponovo bila lijepa i nasmijana svima oko sebe. Žena koja je vrištala, galamila i svađala se, ali na kraju dana ipak zagrlila svoju porodicu i u zagrljaju utonula u san. Ali tog dana, bila sam ona žena, koja je bila dovoljno jaka da dopusti sebi da bude malo slaba. I preživjela svoj dan “D”.

Kako izgleda taj dan? Kako da ga prepoznate pitate se? Pa ne znam, nađite način. Sve to zavisi od vas kakva ste osoba, da li ste jaka ličnost koja nosi uzde svoje porodice? Osoba koja čvrsto stoji noseći sve terete na svojim leđima, ona na koju se svi oslanjaju jer misle kako je ona koja mora i može sve to podnijeti? Zavisi, kažem vam. Jer ako ste od onih koji nisu sposobni voditi te, ne bitke, već ratove svaki dan kako sa životom tako i sa samim sobom vi onda ne možete ni znati šta vam je dan “D”. No bolje po vas.

Ovdje pričamo o jakim ženama. O stubovima. O životu. O njoj koja preživi umiranje vlastite sebe i nastavlja da se smije. O njoj koja brine, radi, bori se. O njoj koja je premorena od težine života i zaslužuje predah. O njoj koja ne smije raditi greške jer njoj se greške ne praštaju. O njoj koja može i mora sve. E ona ima pravo na dan “D”.

Da vam sad nekako pretočim, šta je dan “D”? E pa to vam je nešto poput praznika ili bar ono što bi se pod hitno trebalo uvrstiti među državne praznike i slobodne radne dane. Nešto kao rođendan ili 1 Maj za zaposlene. Dan odmora, predaha i uživanja. Dan kada vam se progleda kroz prste pa imate kao onu nevidljivu karticu kao ovlaštenje da možete da budete ljuti cijeli dan bez da vam iko išta uradi. Dozvola da možete da galamite koliko vam volja i da se svađate koliko god i sa kim to želite. Dozvola da budete nadrkani i da vrištite iz sveg glasa dok ne prođe.

Znači dan kada sve kočnice popuste i pojavite se vi sa svim problemima u punoj snazi. Ili za neke to je dan kada ne žele da progovore ni jednu jedinu riječ ni sa kim. Kada zanijeme i dozvole sebi šutnju tokom cijelog dana. Mrva nekog luksuza.

Eto, to je dan “D”. Ako niste znali da postoji i da imate pravo kao joker da ga iskoristite sa vremena na vrijeme eto sada znate. Neka vam uvijek bude tu negdje pri ruci, u hitnim slučajevima da ga izvučete iz rukava i saspete sve što trebate kome god da to trebate u lice. Da samo znate kako je osvježavajuće i lijepo makar na tren dozvoliti sebi malo slobode. Malo popustiti i ne držati one uzde toliko grčevito i jako da prsti pobijele. Lijepo je dopustiti sebi malo samosažalijevanja i lizanja sopstvenih rana, negdje u nekom kutku koji je tog trenutka samo vaš. Ja sam ovaj drugi tip osobe, tip koji dan “d” proslavlja sama. Dopustim sebi malo samosažaljenja, dopustim da budem sjebana i pustim da se osjećam onako kako mi se u tom trenutku bude. Priuštim sebi i taj luksuz da budem sama, da sama ližem svoje rane dok po glavi prebiram sve probleme koji su toliko dobili na jačini da su iskipili iz lonca koji se tako dugo krčkao na izgleda prejakoj vatri.

Sve ja to sebi dopustim i iskoristim svoj bonus za dan “D”. Nerijetko se i sa nekim posvađam, naravno, to bude šlag na tortu ili neka zamjerka koju sam odlučila odložiti a ne prećutati pa je iskoristim u pravom trenutku kao glavni izduvni ventil. i prođe. I bude bolje. I tako je dobro. Tako treba.

Imate li vi drage moje ženice svoj ventil? Koristite li vi svoj dan “D”? Dopustite li sebi ikada da budete barem na tren slabe, barem onda kada vas ne vide? Da li se odmaknete od svih i od svega i dozvolite tom umornom tijelu da se sruči u neku stolicu dok mozgu pak kažete da malo stane? Priznate li sebi kako se osjećate? Ne? Pa, šta čekate?

Danas je bio moj dan “D”. Dozvolila sam mu da bude. Pustila sam probleme da me zatrpaju toliko da se ja više ne vidim od te gomile, a onda sam sebi pokazala kako sam prihvativši ih ja jača od njih svih zajedno.

Pustila sam sebe da malo predahnem i tako sakupila one dijelove mene koji su se usput negdje pokvarili ili pootpadali od te moje silne jurnjave i trke u borbi za svakodnevnicu. Pustite i vi vaš dan “D” da vas sustigne, da vas zaustavi i udari po sred face. Treba vam. Jer imate pravo biti sjebani kad nešto ne ide. Imate pravo biti slabe bar taj jedan dan. I samo taj jedan vam treba da biste opet onaj neki drugi mogle biti jake..

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari