Potpuno mokra se prenula iz košmara i probudila me vriskom. Bila je blijeda i uplašena, ni nalik na ženu kakvu sam navikao kraj sebe. Pokušao sam joj ruku spustiti na rame i pitati šta nije u redu, ali ona se samo pomjerila naprijed i sjela na rub kreveta, oborene glave. Sve što sam vidio u polumraku sobe i njenom pogurenom položaju tijela obasjanom jedino svjetlom gradske lampe što se provlači između raspora naše stare zavjese, bilo je par graški znoja na njenim golim ramenima i zamršena vlažna kosa puštena niz leđa.

Spavaćica je bila naborana a sivi, mokri tragovi na njoj bili su dokaz proživljene traume u snu. Pokušavala je da smiri disanje, napila se vode iz čaše koja je stajala kraj noćnog ormarića, zatim iz ladice izvukla neke tablete, popila jednu i dlanovima pokrila lice kao da sebi govori „U redu je, dobro si.“ Zatim je ustala i otišla u toalet.

Njena strana kreveta bila je potpuno natopljena znojem, a kako je ležala naslonjena na mene, osjetih mokre i tople tragove na ramenu i prsima. Ustao sam, svukao sa kreveta posteljinu i odložio je sa strane, zatim iz ormara uzeo svježu i naukao je na madrac. Otišao sam u kuhinju, napunio čašu vodom, a na noćni ormarić joj ostavio i zdjelu sa izrezanim voćem. Promijenio sam i navlake na jastucima, sve to zategao i vratio se u krevet. Prošlo je dobrih dvadeset minuta, ona se nije vraćala. Zabrinut, otišao sam u toalet da je potražim.

Nađoh je sklupčanu u ćošku tuš kabine, kako grli koljena i plače. Neka mi hladnoća u tom trenu obuzela cijelo tijelo, pa se ukopah u mjestu i samo gledah u njeno prestrašeno biće. Ne želeći da je dodatno uplašim, skrivao sam paniku što mi se rađala u svakom dijelu razuma.

Umjesto toga, ušao sam u kabinu i sjeo pored nje. Voda je bila ledeno hladna, pa sam laganim pokretom slavine okrenuo na umlačeni mlaz i ćutke ostao da sjedim pored nje. Naslonila mi se na rame par trenutaka kasnije i nešto otćutala, a zatim nastavila da plače. Pustio sam, bez pokušaja tješenja ili prazne priče kako će biti uredu, da suze odrade svoje. Na njenom je životnom putu dovoljno okrutnosti da bi jedna takva rečenica samo bila kontraproduktivna.

Šapatom mi je, kada se smirila, rekla da je sanjala majku. Stajala je pred njom u mraku sobe u kojoj je odrasla, iskopanih očiju i bez usana, i pokušavala  nešto da joj kaže. Zagrlio sam je najtiše što sam mogao i poljubio u tjeme. Njena majka je umrla od teške bolesti prije tri mjeseca.

Tako smo proveli petnaest minuta, ako ne i više, a ona je zatim ustala i pružila mi ruku. I ja sam ustao, a ona me zagrlila i počela ljubiti. Vodili smo ljubav, iskrenije i intimnije nego ijednom u tih tri godine koliko smo zajedno. Postali smo neka nova dimenzija ljubavi i tu večer zaspali ne rekavši više ni jednu riječ.

Ujutro sam je našao kako u kuhinji sprema doručak i pjevuši jednu meni dobro poznatu melodiju. Nosila je dugu bijelu košulju, jednu od mojih starih, podvrnula rukave četiri puta a kosu svezala onako kako volim. Ta žena, taj mali hodajući nered od emocija, najjače je biće na ovom svijetu.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari