U noćima poput ove kad tišina vrišti na sav glas

Postoje te neke noći, poput ove, kada poželim baciti čik od cigarete ravno u lice Mjeseca i skinem mu onaj podrugljivi osmijeh s lica, kao što mu je Méliès zabio raketu u oko u onom nijemom filmu. Noći poput ove me podsjete na Onu Noć.

Te noći nisam sjedio na balkonu s pisaćom mašinom na stolu ispred sebe kao sad niti su mi društvo pravile uskovitlane uspomene što su bile nošene vjetrovima sjete kao fina zrnca pijeska. Nisam ni sipao gutljaje slatkog vina niz grlo spaljeno cigaretama. Ne, te noći sam ležao u krevetu kada sam osjetio tvoj poljubac kroz koprenu sna. Imao je slatki okus šampanjca pomiješanog sa solju što ti je tekla niz obraze.

Odšetala si se bosonoga, na vrhovima prstiju, da me ne probudiš i ostavila si svoj dah da lebdi iznad mene da me prati kao sjena do dana današnjeg. Dvije kratke riječi izgovorene tiho.

Volim te.

Progone me sve ove godine. Duh tvog postojanja. Utvara davnih vremena koju ne mogu otjerati nikakvom molitvom. Tek ponekad nestane, u noćima ni nalik ovoj. U tim noćima prazninu s lijeve strane popuni neka druga, a buka tišine se stiša i prestane me udarati objeručke. Prvi put me je nokautirala kada sam sjeo na rub kreveta, zapalio cigaretu i postao svjestan da si otišla.

“Volim te”, rekla si mi više puta, “ali ta ljubav boli. Od nje srce krvari.”

Nikada nisam mislio da ćeš stvarno otići, prevario sam se. Tek na kraju me je tišina opalila rukavicom od olova.

Kada si otišla, ostavila si neki kvar koji nikada nisam popravio. Poslije tebe, više ni za jednu nisam bio dobar. Možda si u onom prevelikom koferu ponijela i previše mene da bih mogao pripasti nekoj drugoj. Mada se ponekad pitam jesam li uopće bio dobar i za tebe?

U noćima poput ove, kada ti ime čujem u tišini, izroni mi tvoja slika pred očima kao miraž u pustinji. A onda sjedim i čekam da noć umre jer s njenom smrću, rađa se dan čije svjetlo rastjera opsjenu tebe i ja ponovo postajem prosijedi starac lica opaljenog vjetrom i izboranog borama što nose zapise o tebi u sebi.

Pitam se da li tebe progoni duh mene?

Posebno večeras jer znam da dolaziš u grad koji se nekoć zvao našim. Da li ti noći poput ove pohodim snove? Stojim li pored tvog kreveta kao avet? Osjetiš li okus mog poljupca na usnama kao što ja osjetim tvoj? I ove dlanove što su ti bili jastuk? Osjećaš li ih još uvijek na svojim obrazima?

Da li ti tečem žilama kao što ti kolaš mojima? Lutam li nesputano tvojim snovima kao ti mojima u noćima poput ove kada tišina vrišti na sav glas?

Da li još uvijek u tkivu tvog bića ima zaostalih zuba moje ljubavi? Jer ja ožiljke ugriza tvoje nosim kao podsjetnike na ono što je bilo i što nikada više neće biti.

Znaš, volio bih ti reći da svoje poraze krijem vrlo dobro. Ali bih ti slagao. Veoma sam loš u tome, iako kažu da s mog jezika od zlata sipam riječi slađe od meda. Moje poraze pamte čaše kojima ti nazdravljam u noćima poput ove, kada ti ne umijem pobjeći kao inače.

Pitam se…

Zadrhtiš li kada čuješ onu pjesmu? Znaš koju. Ne govori da ne znaš kad je znaš u riječ. Koliko smo samo puta umirali malom smrću jedno drugom u naručju dok smo je slušali? Bezbroj. Da li je slušaš i sada? Dok voliš njega?

Otkrit ću ti nešto. Ja je slušam. Dok vozim auto kroz noć. Dok ljubim druge da zaboravim. Dok lažem druge da su drugačije. Dok sjedim i slušam buku tišine lažući sebe da mi ne nedostaješ. Ponekad mislim da mi je ta pjesma jedina spona između nas.

U noćima poput ove, kada tišina vrišti, čujem vjetar kako dolazi noseći teret tvog imena, kao zaostalu kletvu. Ne daš mi mira ni poslije toliko godina, sada kada mi srebro krasi sljepoočnice. Stanuješ ispod kože kao da je nikada nisi napustila.

I znam, da onog dana kad trube jerihonske zatrube i sruše zidine, na samom kraju svijeta, stajat će duh tebe, ruku ispruženih k meni. Do tada, ostaju mi noći poput ove, kada mi vino hladi grlo spaljeno cigaretama i papir što trpi riječi koje prosipam po njemu kao otrov.

U noćima poput ove, zapalim cigaretu, pogledam u daljinu osluškujući vjetar što mi šapuće tvoje ime i pitam se…

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like